Pozvali su me da utješim majku djeteta koje je zadobilo teške opekotine. Kad sam stigao u bolnicu, našao sam dvogodišnjeg dječaka kako se sam hrani držeći žlicu prstima desne noge. Izgubio je ruke. Već na prvi pogled vidjelo se da dijete više nema ušiju, kapaka, kose ni usnica. Bio sam užasnut. Pozvali su me da utješim djetetovu majku, a na kraju je ispalo da je ona tješila mene. Nakon tri desetljeća još se uvijek strašno uznemirim kad se sjetim tog posjeta.
U kakvom mi to svijetu živimo? Možemo tvrditi da zla odrasla osoba možda zaslužuje takve povrede, ali kakvo opravdanje naći za nedužno dijete koje tako pati?
A to nije rijedak slučaj. Priče slične ovoj mogu se ponoviti gotovo u bezbrojnim varijacijama kao pokora bolesti, zločinačkog nasilja, nesreća i oružanih sukoba koji udaraju po našem zlosretnom svijetu. Čini se kao da je podignut poklopac pakla. Gdje je Bog?
Ovo pitanje postaje još važnije kad shvatimo tko je Bog. Biblija Ga prikazuje kao Biće ljubavi i beskonačne moći. No, ako je Bog pun ljubavi, On mora željeti ukloniti bol i zlo. A ako je svemoćan, onda mora biti i sposoban to učiniti. Ljudi čine što mogu kako bi izliječili bolest i uklonili nepravdu. Liječnici vjeruju da im je dužnost liječiti bolesti i olakšati patnje koliko je to moguće. Kad bih mogao izliječiti svoju susjedu koja boluje od raka, ja bih to odmah učinio. To ne učiniti bio bi ne samo moralni propust, već stvarno zlo.
Zašto onda Bog ne sprječava nesreće i ne iscjeljuje sve bolesne? Ako može učiniti kraj zlu i patnjama, zašto dopušta da i dalje postoje? Zašto Bog ne postupa onako kako bi postupili najbolji medu ljudima? Gdje je kad Ga trebamo, kad želimo da bude tu? Je li On neka vrsta moralne ledene sante na Nebu, ili stvarno vodi računa o povredama i borbama što ih doživljavaju Njegova djeca na Zemlji?
Jobov slučaj
Ova su pitanja medu najvažnijima koja možemo postaviti Bogu. Pomislili bismo da će odgovori na njih biti jasno istaknuti u Bibliji. Uostalom, Onaj koji nas je stvorio svakako zna što mislimo. Da sam ja pisao Bibliju, objasnio bih takve probleme na zadovoljstvo svih. Moji bi odgovori bili jasni, razumni i lako razumljivi do najmanjih pojedinosti. No, ja nisam pisao Bibliju. Niti je to učinio neki religijski filozof. Sam Bog je nadahnuo sadržaj Svetog pisma. I odlučio na svoj način odgovoriti na ovo pitanje.
Knjiga o Jobu sadrži nešto što bi bilo najbliže biblijskom objašnjenju Božje šutnje u vrijeme krize. Job je ne samo izgubio svoje bogatstvo i trpio gotovo nepodnošljivu bol od čireva, već je doživio i preranu smrt svoje djece. Njegovi su ga prijatelji došli tješiti i pomoći mu da prizna grijehe zbog kojih, smatrali su, trpi kaznu. Job je kao odgovor isticao svoju nevinost.
Vrhunac knjige nalazimo u 38. i 39. poglavlju, kad se Bog konačno javlja. On ne uzima ni Jobovu stranu ni stranu njegovih prijatelja. On uopće ne govori o Jobovom slučaju niti kaže zašto Job pati. On ne pokušava objasniti svoju šutnju u vezi s krizom u kojoj se Job nalazi. Namjesto toga Bog postavlja Jobu niz pitanja. Počinje tako što pita Joba gdje je bio kad je stvarana Zemlja. Zatim navodi niz složenih predmeta vezanih uz prirodu. Pitanja su izazov za Joba – i za svakoga od nas. Zapravo je Bog pitao: “Što znaš o tome kako treba upravljati jednim svijetom?”[1. 1 Vidi Harold Kushner, When Bad Things Happen to Good People, New York, Avon Books, 1981., str. 36.]
Odgovor koji se podrazumijeva glasi: “Ne mnogo.” Jasna je činjenica da ni Job ni mi ne razumijemo mnogo o konačnoj stvarnosti i temeljnim problemima svemira. Naši najveći znanstvenici i teoretičari samo zagrebu površinu. Mi smo bespomoćni pred razmjerno manjim poremećajima kao što su uragani i potresi. Bez obzira na sav naš napredak, mi zapravo nismo otišli dalje od Joba kad se radi o razumijevanju složenosti života.
Stoga je Božji odgovor Jobu na pitanje gdje je kad boli – kad nam je potreban, a čini se da šuti – da moramo imati povjerenja u Njega, uzdajući se da će učiniti što je najbolje za ljudski rod.
Iza scene
No, ovaj odgovor neće zadovoljiti one koji ne razumiju odvijanje borbe između dobra i zla. Na sreću, prva dva poglavlja Knjige o Jobu uklanjaju zastor koji skriva nadnaravno od svijeta jada u kojemu živimo. Ona nam pomažu zaključiti kako je problem zla mnogo složeniji no što to većina misli. Otkrivamo da izvor bola i patnji nije Bog, već Sotona.
U ovim poglavljima nalazimo Sotonu kako optužuje Boga da kupuje lojanost ljudi. Sotona drsko izaziva Boga primjedbom da, ako dopusti da Job strada, on će Boga psovati u lice ( Job l,11). Zato Bog kaže da će Sotoni dopustiti da kuša Joba. Kušnja će pokazati da je Job čovjek vjere i da svojeg Stvoritelja ne smatra automatom za prodaju ili vlasnikom vječne kuhinje za postradale.
Job i njegovi prijatelji, naravno, nemaju pojma o tim zbivanjima iza scene. Oni ne znaju zašto Bog šuti, pa se čini da ne mari za najveću nesreću u Jobovu životu. Knjiga o Jobu nam kazuje da je uz život vezano mnogo više nego što vidimo na prvi pogled. Na svemirskoj razini bjesni borba između dobra i zla, koja utječe na zbivanja na ovom svijetu. Upravo je to razlog što Bog želi da se uzdamo u Njega.
Isusov slučaj
Job nije bio jedina biblijska ličnost izložena Božjoj šutnji. Nije bio jedini koji se pitao gdje je Otac kad mu je bio potreban. Ono što je Isus doživio još je važnije za naše razumijevanje ovog pitanja od onoga što je Job doživio. Njegovi su doživljaji važni zato što On nije bio netko, već Božji Sin koga je Bog Otac poslao da učini kraj problemu stradanja (Ivan 1,1; 3,16; Matej 1,21)
Isus je ne samo uzeo na sebe ljudsko tijelo sa svim njegovim nedostacima, već je patio kao i mi (Hebrejima 2, 17; 4,15. Matej 26,36-46) Kao i mi, i On se užasavao stradanja i, sučeljen s patnjom, reagirao je kao i mi. Uvečer prije svojeg razapeća višeput je molio Oca za izlaz, ali ga nije bilo (Matej 26,36-46). Kao što se to događa mnogima među nama, patnje su u Isusu izazvale očaj napuštenosti. “Bože moj, Bože moj!” povikao je s križa. “Zašto si me ostavio?”(Matej 27,46)
Kristova smrt je za nas iznimno važna ne samo zato što je njome platio kaznu za naše grijehe, već i zato jer je Bog njome dao samoga sebe nama. Isus je na križu bio “Bog je s nama” (Matej 1,23). On je bio Bog koji je sišao sudjelovati u našim patnjama i stradanju. Križ svjedoči da Bog nije beskonačna ledena santa i pokazuje da Mu je do nas i te kako stalo.
Izloženi smo kušnji da Boga poistovjetimo s holivudskom verzijom američke konjice, dobrih momaka koji spašavaju vlak neposredno prije njegova uništenja. Kristova smrt čini kraj takvoj fantaziji. Slika Krista na Golgoti, piše Alister McGrath, slika je “napuštenog, izranjenog, krvarećeg i umirućeg Boga, koji je dao novo značenje i dostojanstvo ljudskom stradanju time što je i sam prošao njegovom sjenom”.[1. 2 Alister E. McGrath, The Mistery of the Cross, Grand Rapids, Mich., Zondervan, 1988., str. 120.127.]
Činjenica je da ni Isus ni apostoli nisu izbjegli stradanje i bolnu smrt. Oni su u svojem životu trpjeli posljedice Sotoninih postupaka. Isus svojim sljedbenicima nije dao prazna obećanja; rekao im je da će dijeliti Njegovu sudbinu (Ivan 15,18.20; 16,1.2). Premda nam nije ponuđen izlaz iz životnih problema, Bog je obećao da će nam dati hrabrost i duhovnu podršku koje su nam potrebne kad se suočimo s krizama. Zapravo je jedan od Njegovih najdragocjenijih darova bio Bog Sveti Duh, koji nam osigurava utjehu i vodstvo u časovima nevolje (Ivan 14,26.27).
Kraj šutnji
Najbolja vijest evanđelja, međutim, jest da Isus nije samo stradao i umro kao ostali ljudi, već je i nadvladao smrt. Njegova je pobjeda uskrsnuća jamstvo da je Sotona poražen i da će, kad Isus ponovno dođe, oni koji vjeruju u Njega uskrsnuti u svijet bez bola i patnje (1. Korinćanima 15,20-23.51-56; Otkrivenje 21,1-4). Isusova pobjeda čini naše patnje podnošljivijima. Kršćani još uvijek stradaju i umiru. No sada, od Isusova uskrsnuća, oni to čine s čvrstim uvjerenjem da patnje i smrt nisu konačna stvarnost.
Kad osjetimo bol zbog usamljenosti, ili smo zaboravljeni od svojih najbližih pa osjećamo da nas je Bog napustio, sjetimo se da je Krist sve to prošao prije nas. Križ osvjetljuje ljudsko doživljavanje patnje, napuštenosti, bespomoćnosti i beznadnosti. Prema Martinu Lutheru, križ nas uči “vjerovati u nadu čak i onda kad nade nema”.[1. 3 Martin Luther, Heidelberger Disputation, citirano u McGrath, str. 9.] Križ nam također govori gdje je Bog kad Ga trebamo. On je s nama, dijeli našu bol. I On će biti s nama u našem stradanju i usamljenosti do dana kad se vrati na nebeskim oblacima da svoj vjerni narod povede onamo gdje “neće više biti ni tuge, ni jauka, ni boli” (Otkrivenje 21,4). Božja šutnja u patnji zauvijek će biti prekinuta snažnim zvukom trube kad Krist na kraju vremena dođe povesti svoj narod domu (1. Korinćanima 15,21; 1. Solunjanima 4,13-18).
George R. Knight
______________