“Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga!” (Izlazak 20,16)
Jednog dana oko 1870. godine menadžer jedne velike željezničke kompanije na istoku Sjedinjenih Američkih Država iznenadio se kad ga je posjetio jedan od njegovih konkurenata.
Ne gubeći vrijeme na formalnosti, čovjek je iznio plan prema kojem bi obje kompanije mogle prevariti zajedničkog konkurenta i izbaciti ga s tržišta. Rezultat bi bio zarada u milijunima dolara ovih dviju kompanija.
Menadžer je odmah odmaknuo stolicu od svojeg stola i rekao: “Gospodine, mi tako ne obavljamo poslove. Osim toga, siguran sam da gospodin Vanderbilt [vlasnik] to ne bi odobrio.”
“Ne vidim zašto biste gnjavili staroga gospodina”, nastavio je čovjek. “I – ne znam jesam li to spomenuo – imam ček na deset tisuća dolara na vaše ime.”
“Žao mi je”, čvrsto je odgovorio menadžer. “Ne dolazi u obzir.”
“Hmmm, zar sam rekao deset tisuća? Pogriješio sam. Ček je napisan na dvostruku svotu.”
Na to se menadžer povukao još dalje od svojeg stola i zurio u svojeg posjetitelja koji je, pogrešno protumačivši njegovu reakciju, brzo dodao: “Dobro, naći ćemo načina da ček bude na trideset tisuća dolara.”
Skočivši na noge, menadžer je zaurlao: “Izlazite iz mojeg ureda! Odmah, vi nitkove, prije nego što vas izbacim!”
Nakon što se posjetitelj povukao, ušao je tajnik koji je slušao cijeli razgovor. Našao je svojeg šefa kako sjedi za stolom i briše čelo.
“Gospodine,” rekao je, “ne mogu vam reći koliko se divim što ste…”
“Nemojte tako govoriti”, odgovorio je šef dižući ruku. “Morao sam ga brzo izbaciti jer se počeo približavati mojoj cijeni.”
Što mislite? Je li istina, kako nagovješćuje ova priča, da svatko ima svoju cijenu? Možda bih trebao postaviti pitanje na drugi način: Koliko vrijedi vaše poštenje? Biste li se vi prodali za trideset tisuća dolara?
No, budimo iskreni (o tome zapravo i govorimo): u određenim okolnostima mnogi bi se prodali i za manje.
Svi to činimo, zar ne?
Što da kažemo o laganju…
… kad želimo izbjeći neugodnu situaciju? “Stvarno mi je žao, gospodine Hendley. Sinoć nismo mogli završiti posao jer nam se stroj pokvario.” (A zapravo smo zaboravili napraviti što je trebalo.)
… kad ne želimo povrijediti nečije osjećaje? “Hvala vam što ste poslali čajne kolutiće. Bili su jako ukusni.” (Uzeli smo jedan kolutić, a ostatak bacili.)
… kad želimo uštedjeti novac? “Ne, inspektore, ništa nismo kupili u inozemstvu.” (Samo nekoliko srebrnih tanjura. Tu su ispod ručnika.)
… kad želimo dobiti bolju ocjenu? “Profesore, nisam dovršio pismeni uradak jer je nestalo struje prije nego što sam ga stigao pohraniti na računalu.” (Suvremena verzija “Pojeo ga je moj pas.”)
Hej, čekajte malo! Pa mi smo počeli govoriti o lažima koje će upropastiti jednu željezničku kompaniju. To nije isto kao uobičajene, bezopasne neistine. Ovo su male nevine svakidašnje neiskrenosti. Ništa veliko. Zar ne?
Anglikanski svećenik Jospeh Fletcher želio je to još više istaknuti. On je formulirao etički sustav koji će ozakoniti većinu “konvencionalnih” laži. U svojoj poznatoj knjizi Situation Ethics,[1.1.Joseph Fletcher, Situation Ethics (London, SMC Press, 1966.).] Fletcher je učio da “ispravni” postupak ovisi o situaciji u pojedinom slučaju. Moguće je opravdati čak i krupnu laž, tvrdio je, ako je pobuda ispravna.
Lako je razumjeti zašto je ovakvo razmišljanje utjecalo na milijune ljudi. Popularni nusproizvodi Fletcherove ideje pridonijeli su da laganje postane ne samo društveno prihvatljivo, već da ga mnogi čak smatraju nezaobilaznim.[1. 2. Nije namjera da ovo bude sažeta izjava o Fletcherovim idejama. U raspravama iz etike uobičajeni su primjeri kada laž može biti opravdana: na primjer, spasiti nekoga od nacističke plinske komore. Problem je u tome što mnogi na temelju takvih izuzetnih situacija izvlače zaključak da je laž prihvatljiva svaki put kad se nađemo u neugodnoj ili nepriličnoj situaciji.]
Problem s laganjem
Nije teško otkriti da se Biblija oštro protivi ovom dvostrukom moralu. Kralj Salomon kaže: “Mrske su Jahvi usne lažljive.” (Izreke 12,22) “Mrsko” je nešto što je odvratno.
Apostol Pavao nije ništa blaži. On lažljivce stavlja u isti red s “ocoubojicama i materoubojicama, koljačima, bludnicima” i “trgovcima ljudima” (1. Timoteju 1,9.10).
On ih smatra “bezakonicima i nepokornicima” (redak 9). Pridružuje mu se Otkrivenje i svečano nas upozorava da “nijedan tko čini gadost i laž” neće imati udjela u Božjoj vječnosti (Otkrivenje 22,27). Mogli bismo dodati još desetak ulomaka iz Biblije koji zastupaju isto radikalno gledište.
Zbog čega dizati galamu?
Pa što je tako loše ako s vremena na vrijeme malo slažemo? Zašto Biblija toliko ustrajava na tome da trebamo govoriti istinu?
Razmislimo o sljedećem:
1. Laganje oduzima slobodu i dostojanstvo našim žrtvama jer je uvijek manipulativno. Kad nekome lažemo, mi mu oduzimamo mogućnost racionalnog izbora, da odluči i stvori mišljenje na osnovi točne informacije. Laganjem pokazujemo da ljude preziremo i da na taj način želimo ostvariti svoje sebične ciljeve.
2. Laganje šteti osobnoj slobodi onih koji lažu jer se brzo ulove u ljepljivu mrežu vlastite prijevare i manipulacije. Abraham Lincoln je rekao: “Nema čovjeka koji ima toliko dobro pamćenje da bude uspješni lažljivac.” Oni koji govore istinu ne moraju se naprezati da izbjegnu zamke koje su sami postavili, a lažljivci se zakapaju sve dublje što više lažu pokušavajući pokriti prije izgovorene laži.
3. Laganje razara povjerenje. Druge je ponekad moguće prevariti, ali obično ne zadugo. Kad se laž otkrije, nepovjerenje i sumnjičavost geometrijski se povećavaju. Nitko ne vjeruje lažljivcu. A činjenica je da nitko nije sumnjičaviji od lažljivca. Ljudi koji lažu, po naravi ne vjeruju drugima. Oni misle da su drugi slični njima.
4. Laganje umanjuje osjećaj vlastite vrijednosti. Čak i ako je moguće neko vrijeme varati druge, mnogo je teže varati sebe. Možda vas uspijem prevariti, ali sam time sebi nanio veliku štetu jer znam da sam pokvarenjak i licemjer.
5. Laganje upropašćuje naš odnos s Bogom. To je možda posljednja briga za nekoga tko se nastoji izvući iz teškoća. Ali na kraju donosi najteže posljedice. Razmotrimo to malo podrobnije.
Bog koji jest
Kad “me zapitaju: ‘Kako mu je ime?”’ rekao je Mojsije, “što ću im odgovoriti?” (Izlazak 3,13)
“Ehjeh ašer Ehjeh”, rekao je glas iz gorućeg grma. “JA SAM KOJI JESAM.” “Ovako kaži Izraelcima: ‘JA JESAM’ posla me k vama.’” (redak 14) Ovim riječima Bog se predstavio svojom osnovnom karakteristikom, da je Onaj koji jest.
Apostol Ivan kaže: “U početku bijaše Riječ” i ona je bila Bog (Ivan 1,1). Biblija ne kaže u početku čega, ali to nije bitno. Niti objašnjava kad je taj početak bio – ni to nije bitno. Što god da je bilo, imalo je početak, ali Bog ga nije imao. Što god da je bilo, On je već postojao. On je samodovoljan, nepromjenjiv, uvijek prisutan.
Stoljećima je Gibraltarska stijena (426 m) bila simbol čvrstine i pouzdanosti. Ja sam odrastao u sjeni Pikes Pieka, granitne planine koja se diže 4300 m u nebo. Ali čak i tako snažne metafore postaju beznačajne kad ih usporedimo s Božjim karakterom.
Hebrejska riječ emeth najčešće se prevodi s “istina”. U svakidašnjem govoru “istina” se odnosi na činjenice. “Istinu vam kažem” znači: “Govorim vam činjenice koje poznajem.” Ali biblijski pojam emeth ne znači samo svijest o postojanju nekog predmeta, već poznavanje same njegove biti. To nije nešto o čemu govorimo, nego ono što jest.
Psalam 31,6 govori o Bogu emeth, Bogu istine (u našem prijevodu “vjerni”, a u Jeremiji 10,10 “pravi Bog”). To ne znači da je On samo Bog koji govori istinu. On je sam po sebi istina, odnosno vjernost. Sve ostale stvarnosti potječu od Njega i pripadaju Njemu.
Isus je rekao da đavao ne stoji “u istini jer nema istine u njemu: kad govori laž, od svojega govori jer je lažac i otac laži” (Ivan 8,44). Laž i prijevara nespojive su s Bogom. One su protivne Bogu i kad se njima služimo, mi Ga brišemo s Neba. A ako nastavimo njegovati ovu naviku, mi iz svoje duše čupamo Njegov lik.
Vrijeme velike prijevare
Isus je upozorio da dolazi vrijeme kad će milijuni ljudi biti prevareni najmoćnijom i najlukavijom obmanom kakva nije bila viđena u povijesti. Vrlo uvjerljivi vjerski vođe pokazat će “znamenja velika i čudesa da, bude li moguće, zavedu i izabrane” (Matej 24,24; vidi i 2. Ivanova 7). Ovaj pokret nazivamo “antikristovim”, jer je Isusova zadaća od početka bila govoriti istinu o Bogu (Ivan 18,37).
I apostol Pavao govori o silnoj prijevari posljednjeg vremena. Zamijetimo posebno retke u kojima navodi razlog zbog kojeg će mnogi biti prevareni. Antikrist, “Čovjek bezakonja” (2. Solunjanima 2,3), nastupit će “sa svom silom, lažnim znamenjima i čudesima … [da prevari one] koji propadaju poradi toga što ne prihvatiše ljubavi prema istini da bi se spasili” (redci 9.10).
Zašto će milijuni ljudi biti prevareni ovom posljednjom velikom prijevarom? Zato jer ne vole istinu.
Kad smo proučavali šestu zapovijed “Ne ubij”, naučili smo da ona zahtijeva da ljubimo svoje neprijatelje. A ovdje, u devetoj zapovijedi, otkrivamo da zapovijed “Ne laži” zahtijeva da volimo istinu. Znate li što to znači? Što čine ljudi koji vole istinu?
Ako volimo istinu, mi ćemo tragati za njom. Bit će nam važno da je otkrijemo. Uzet ćemo vrijeme i uložiti potreban trud (Ivan 5,39). Redovito proučavanje Biblije uz molitvu za njezino razumijevanje bit će sastavni dio našeg života (Djela 17,11). Kao pjesnik, i mi ćemo se moliti: “Istinom me svojom vodi i pouči me.” (Psalam 25,5)
Isus je istina (Ivan 14,6). Čitav Njegov život bio je otkrivenje istine o Bogu (Ivan 18,36.37). Prema tome, ako volimo istinu, mi ćemo proučavati značenje Njegovih riječi i djela.
Ako volimo istinu, mi ćemo je cijeniti. Isus je ispričao usporedbu o čovjeku koji je, dok je orao njivu, odjednom plugom zapeo za nešto tvrdo. Ustanovio je da se radi o zakopanoj kutiji s blagom. Odmah je prodao sve što je imao i kupio tu njivu. Isus je rekao da je čovjek to učinio “sav radostan” (Matej 13,44). Zašto je bio radostan? Odgovor je očit, zar ne? Bio je radostan jer je prepoznao vrijednost blaga. Čovjek je znao da je to blago daleko vrednije od svega što je dotad imao.
“Njiva” u Isusovoj usporedbi simbolizira Bibliju, Božju riječ. Blago je istina koju ona sadrži. Ako volimo istinu, iskusit ćemo istu radost kad proučavamo Sveto pismo i otkrijemo ljepotu njegovog nauka (1. Korinćanima 13,6). Ona će nam biti dragocjenija od srebra i zlata (Job 28,15; Izreke 16,16), pa čak i od samog života. Riječi jedne himne iz razdoblja reformacije glase:
“Ne bojimo se zvijeri te
pod sjenom Božjih krila,
jer Božja riječ je naša moć
i pjesma nam je sila.” [1. 3. Pjesma Martina Luthera “Naš tvrdi grad je Gospod Bog”.]
Tisuće ljudi u ono vrijeme potvrdilo je istinitost ovih riječi dok su buktale lomače vjerskog progonstva.
Ako volimo istinu, ona će preobraziti naš život. Biblija jasno pokazuje da ono što ne mijenja naš život i ponašanje nije istina (Galaćanima 5,7; Rimljanima 2,8).
I na kraju, ako volimo istinu, željet ćemo je prenijeti drugima. Kad upoznamo ljepotu istine i iskusimo njezinu silu (1. Petrova 1,22), ona će nas oduševiti i prirodno je da ćemo je htjeti prenijeti drugima.
Isus je rekao da je Njegova životna zadaća da svjedoči za istinu (Ivan 18,37). Kad je odlazio, zapovjedio je svim svojim sljedbenicima da budu Njegovi svjedoci, da nastave Njegovu zadaću (Djela 1,8).
Narod koji ne laže
Proročanstva o svršetku vremena sadrže i veliko ohrabrenje za sve nas. Ona kažu da svi neće podleći velikoj prijevari. Ivan je u Otkrivenju vidio skupinu onih koji žive u posljednje dane i “prate Jaganjca kamo god pođe” (Otkrivenje 14,3). Oni slijede Isusa, Istinu, a slijediti Njega podrazumijeva bezrezervnu poslušnost.
Proročanstvo zatim dodaje: “Na ustima se njihovim laž ne nađe.” (redak 5) Ako se na njihovim ustima nije našla laž, to znači da im je na ustima bila istina. To su oni koji toliko vole istinu da su tragali za njom i otkrili je. Kad su je našli, željeli su je podijeliti s drugima, jer proročanstvo kaže da je “na ustima … njihovim” – što znači da su željeli o njoj govoriti. Ono što su doživjeli promijenilo im je život i sada to ne žele sebično zadržati za sebe. Zbog toga su usred sveprisutne prijevare postali neustrašivi svjedoci za Boga i istinu.
U tom će se trenutku krug povijesti zatvoriti. Ovi Janjetovi sljedbenici bit će dostojni nasljednici prvih kršćana koji su se u svoje vrijeme morali odupirati snažnim pritiscima političkog jednoumlja. Kad su vjerski vođe izveli apostole i dali ih bičevati, izvještaj kaže:
“Oni pak odu … radosni što bijahu dostojni podnijeti pogrde za Ime. I svaki su dan u Hramu i po kućama neprestance učili i navješćivali Krista, Isusa.” (Djela 5,41.42)
Prvi kršćani, kao i ljudi koji će slijediti Janje u posljednje dane, shvatili su značenje devete zapovijedi. Za njih je zapovijed da ne svjedoče lažno značila da trebaju neustrašivo svjedočiti za istinu. Tako su bili dostojni Isusovi sljedbenici, jer je On rekao: “Ja sam Put i Istina i Život.” (Ivan 14,6)
Loron Wade
(tekst je preuzet iz knjige Deset zapovijedi)
_________________