“Pođimo u Šilo po Kovčeg saveza Jahvina, neka dođe u našu sredinu i spasi nas iz ruku naših neprijatelja.” (1. Samuelova 4,3)
Svojevremeno je jedna studentica napisala: “Kad me je kao dijete bilo strah, spavala bih sa svojom Biblijom pod jastukom. Tada bih se osjećala sigurnom.”
Njezine riječi trebale bi nas zaboljeti jer je njoj pomoć potrebna dok je budna, a ne samo kad spava. Jasno je da ona ima problema s primjenom Biblije u svojem životu.
Čudno, ali upravo oni koji su je učili da voli Bibliju, doveli su je do toga da se osjeća uplašena i usamljena. “Još u djetinjstvu shvatila sam da mnogi ljudi nisu pošteni. Izigrali su me i ja im danas ne vjerujem.”
Kad čuvari svetog Kovčega lukavo tvrde da moramo činiti onako kako oni kažu, a ne kako čine, sveti predmeti koji su im povjereni pretvaraju se u magične amajlije bez sile. Simboli više nemaju snagu preobrazbe i obnove. To je tragično i opasno, jer Božji sveti predmeti nisu jamstvo zaštite, već poziv na predaju.
Jeremija je govorio protiv onih koji su se slijepo uzdali u hram prezirući sve što je on značio (vidi Jeremija 7). Upozorio ih je da moraju vršiti pravdu, kloniti se nasilja i krvi, jer ih u protivnom Bog neće zaštititi. On je svoju poruku potkrijepio primjerom koji je narod trebao nagnali na pokajanje – o uništenju Šila (Jeremija 26).
Šilo. Mjesto gdje je Ana molila za dijete. Gdje je Samuel noću čuo Božji poziv. Gdje su Hofni i Pinhas bili svećenici. I gdje su od naroda krali žrtve, napastovali žene koje su došle na bogoslužje, prezirali ukore svojeg oca Elija. Oni su bili čuvari Svetišta, svetog Kovčega u kojem su se nalazile zapovijedi Saveza – one koje su svakodnevno prestupali.
S obzirom na to da nije bilo sklada između božanske Riječi i života svećenika, narod je olako prezreo Božje zapovijedi. Kad su Filistejci u boju pobijedili Izrael, narod se pitao: “Kako nam je Bog mogao takvo što učiniti?” Pomislio je da bi Boga mogao potaknuti da ga izbavi ako u tabor donese sveti Kovčeg.
Nema sumnje da je Kovčeg saveza bio povezan s uspjesima. Kad su svećenici koji su nosili Kovčeg zakoračili u Jordan, on se razdvojio i omogućio prijelaz cijelom Izraelu. Kovčeg ih je vodio u osvajanju Jerihona. Kad su Hofni i Pinhas donijeli Kovčeg u tabor, začuo se gromki povik od kojeg je odjekivala zemlja. “Bog je došao u tabor!” rekli su neprijatelji Izraela. “To je onaj koji je udario Egipat svakojakim nevoljama. Ohrabrite se i budite junaci … borite se!”
Obični ljudi protiv boga? I ljudi su pobijedili. A poraženi “bog” nije završio na smetlištu već u hramu filistejskog boga, da bi Filistejci sedam mjeseci kasnije Kovčeg vratili kući. Zato što su čuvari izgubili iz vida njegovo značenje, Kovčeg je Izraelce prekorio svojom bespomoćnošću, a Filistejce svojom moći.
Šilo je pao kad su se Izraelci pouzdali u magiju Kovčega umjesto u vršenje zapovijedi koje je sadržavao. Jeremija je rekao da uzdanje u hram može donijeti iste posljedice. I donijelo je.
Koliko je još primjera potrebno nama? Više nema ni Kovčega ni hrama, ali ostaje Božja sveta Knjiga. Hoće li ona biti blagoslov nama i našoj djeci? Nemojmo je onda smatrati predmetom s kojim treba spavati. Budimo slušatelji i izvršitelji Riječi.
Alden Thompson