Pioniri koji su se sastajali na subotnjim i biblijskim konferencijama pri kraju 1840-ih dugo su i s molitvom proučavali Bibliju kako bi odredili ispravne doktrine. Smatrali su da moraju biti u skladu s Biblijom. Istodobno su se bojali pozvati druge da im se pridruže smatrajući da su vrata spasenja zatvorena. U međuvremenu se stajalište pionira o mogućnosti spašavanja drugih promijenilo zahvaljujući brižljivom proučavanju Biblije, viđenjima Ellen White o vijesti koja treba obuhvatiti cijeli svijet i obraćenju ljudi koji nisu bili dio pokreta iz 1844. “Zatvorena vrata” bila su 1852. pretvorena u “otvorena vrata” i misionarska revnost male skupine potaknula ih je na propovijedanje i naučavanje u svim istočnim državama.
1850-e: Nakladničko djelo
Nakladničko djelo, najprije u Rochesteru u državi New York, a poslije u Battle Creeku u državi Michigan, zauzimalo je istaknuto mjesto u adventističkim naporima pedesetih godina. Prethodnik današnjeg tjednika Adventist Review počeo je izlaziti 1850. godine. Youth’s Instructor izišao je 1852. godine. Od 1849. do 1854. adventistički časopisi objavili su trideset devet traktata. Od 1852. do 1860. objavljeno je dvadeset šest knjiga.
Prva literatura na jeziku koji nije bio engleski pojavila se krajem tog desetljeća. Traktati su bili prevedeni na njemački, francuski i nizozemski jezik, da bi se njima dosegli useljenici koji ne govore engleski. Postojala je nada da bi oni mogli poslati ove materijale svojoj rodbini u domovini iz koje su došli u Ameriku.
Od 1855. do smrti 1903. godine, ime Uriaha Smitha bilo je sinonim za adventističko nakladničko djelo. S izuzetkom nekoliko godina u tom razdoblju, Smith je bio urednik Reviewa. Bio je korektor, poslovođa i knjigovođa. S darom za pisanje, Smith je bio obdaren i inovatorskim sposobnostima; izumio je umjetnu nogu s pokretnim koljenom i skočnim zglobovima te školsku klupu sa sklopivim sjedalom. Njegove knjige o Otkrivenju (1867.) i Danielu (1873.) sabrane su u jedan svezak, Prophecies of Daniel and Revelation, prvu doktrinarnu knjigu koju su prodavali adventistički kolporteri.
1860-e: Organizacija
Crkva je dobila svoje ime godine 1860., da bi godinu dana poslije organizirala lokalne konferencije, a 1863. uspostavljena je Generalna konferencija. Više vodeće braće protivilo se takvoj odluci tvrdeći da je organizacija “Babilon”. Prevladali su pragmatičniji, koji su vidjeli da Crkva mora postati pravna osoba kako bi mogla imati vlastitu tiskaru i crkvene zgrade. Šezdesetih godina naglašavana je vijest o zdravlju. Nakon viđenja o zdravstvu u Otsegu u državi Michigan, Ellen White je opširno pisala o ovom predmetu. Suprug joj se pridružio izdavanjem materijala kojim će podučavati ljude kako da žive u skladu sa zdravstvenim zakonima.
Prva adventistička zdravstvena ustanova počela je s radom 1866. u Battle Creeku. U Western Health Reform Institute pacijenti su mogli upoznati načela zdravog načina života čak i dok su se oporavljali od bolesti. Prve godine bile su obilježene financijskim teškoćama budući da liječnici nisu dolazili iz poznatih medicinskih škola. Kad je John Harvey Kellogg završio studij medicine na Bellevue Hospital Medical Collegeu u New Yorku i pridružio se 1875. osoblju, situacija se promijenila. Godine 1877. dograđeno je prvih nekoliko zgrada. Na prijelazu stoljeća Sanatorij Battle Creek imao je više od devet stotina zaposlenika.
1880-e: Obrazovno i misijsko djelo
Osamdesetih godina dogodila su se dva prijelomna događaja. Godine 1874. osnovan je Battle Creek College. Iste je godine prvi službeni adventistički misionar iz Sjedinjenih Država upućen u Europu. Kad je Crkva 1872. godine preuzela odgovornost za “Select School” (“Škola izbora”) koju je vodio G. H. Bell u Battle Creeku, rođen je adventistički obrazovni sustav. Godine 1874. otvoren je Battle Creek College sa stotinu studenata. Isprva je nastavni program slijedio klasični model onog vremena, unatoč nastojanju Ellen White da se uvede praktično i zanatsko obrazovanje. Krajem stoljeća ukinuto je klasično školovanje i podjela akademskih zvanja po završenom studiju. Battle Creek College zatvoren je 1901. da bi ponovno bio otvoren kao Emmanuel Missionary College u Berrien Springsu u državi Michigan. Nova škola bila je posvećena izobrazbi učitelja i propovjednika.
John Newins Andrews (1829.-1883.) bio je prvi misionar kojega je Crkva adventista sedmoga dana službeno poslala u inozemstvo. Na putu za Švicarsku Andrews se 1874. sa svoje dvoje djece, koja su ostala bez majke, iskrcao u Liverpoolu. Tu je posjetio adventističke vjernike i održao javnu evangelizaciju. Međutim, njegova najveća strast bila je pisanje budući da je, prema vlastitom priznanju, bio znanstvenik sa slabom tjelesnom konstitucijom. Godine 1876. u Baselu je osnovana nakladnička kuća. Andrews je opsežno pisao o adventističkim doktrinama na engleskom kao i na njemačkom i francuskom jeziku.
Šezdesetih godina, tijekom Građanskog rata u Sjedinjenim Državama Andrews je zastupao Crkvu u Washingtonu kad je objašnjavao zašto se adventisti sedmoga dana zauzimaju za neborački status. On je također napisao The History of Sabbath and the First Day of the Week, djelo koje je u svojem posljednjem izdanju imalo više od osam stotina stranica.
Drugi razvojni smjer sedamdesetih godina, važan za Adventističku crkvu, bio je uspostavljanje sustava odvajanja desetine kojim je svaki vjernik potican da Bogu vrati jednu desetinu svojeg prihoda. Pedesetih godina pioniri su s mukom financirali djelo koje su smatrali da im je Bog povjerio. James White je 1863. u Review and Heraldu napisao da Bog ne može tražiti manje od desetine prihoda, jer je to tražio i od Izraelaca. Otad je ideja odvajanja desetine postajala sve poznatija. Na zasjedanju Generalne konferencije 1876. odlučeno je da svi vjernici “trebaju posvetiti jednu desetinu svojeg prihoda, bez obzira iz kojega izvora bio, za Božje djelo”. Osim toga, propovjednici su o ovome trebali podučavati svoje crkve. Na Generalnoj konferenciji 17. travnja 1879. prihvaćena je sljedeća rezolucija: “Zaključak. Trebamo ozbiljno tražiti od svoje braće bez obzira na to gdje se nalaze da se potpuno i cijelim srcem zauzmu za ovaj sustav [odvajanje desetine], uvjereni da će to ne samo poboljšati financijsko stanje djela, već donijeti bogate blagoslove njima osobno.” (“Business Proceedings”, 1879., 133) Desetina je bila Gospodnja (Lev 27,30) i trebala se uporabiti za podupiranje propovjedničke službe. Tako je stvorena čvrsta financijska osnova za prekomorsko širenje Crkve.
Kraj stoljeća
Osamdesetih godina strane misije – usmjerene uglavnom na kršćane – dobile su snažan poticaj zahvaljujući prisutnosti Ellen White u Europi i njezinom pisanju o Europi u crkvenim časopisima u domovini. U isto vrijeme Crkva je doprla na druge kontinente, obično zahvaljujući literarnim evanđelistima. Skupina misionara, predvođena S. N. Haskellom, otplovila je 1885. godine u Australiju, a 1886. u Melbourneu je organizirana prva adventistička crkva na južnoj polutki. Prvi adventistički traktati stigli su u Brazil 1879. godine, naslovljeni na njemačke useljenike. U razmaku od deset godina više obitelji svetkovalo je subotu. Godine 1888. Abram La Rue, bivši pomorac, ostavio je uzgoj ovaca u Kaliforniji i samostalno, bez potpore Crkve, počeo u Hong Kongu djelovati među pomorcima koji su govorili engleski. Jedan rudar iz Nevade ponio je sa sobom adventističke publikacije u Južnu Afriku, kamo je otišao u potrazi za dijamantima. Oko 1885. prvi je obraćenik počeo svetkovati subotu. Ubrzo mu se pridružio drugi Južnoafrikanac, Pieter Wessels, koji se iz Biblije osvjedočio da je subota pravi dan odmora.
Osamdesete godine devetnaestog stoljeća bile su svjedokom udvostručenja broja vjernika (od 15.570 na 29.711). Međutim, glavni događaj tog desetljeća vjerojatno je bio zasjedanje Generalne konferencije 1888. u Minneapolisu. Na njemu su mladi urednici Alonzo T. Jones i Ellet J. Waggoner iznijeli niz predavanja o opravdanju vjerom. Ellen White je odobrila ovo isticanje Kristove pravednosti. Neki crkveni vođe strahovali su da bi naučavanje Jonesa i Waggonera moglo umanjiti vrijednost zadaće Crkve – objavljivanje subote i uzvisivanje Božjeg zakona.
Sastanak je bio obilježen nerazumijevanjem i podjelom. Nakon ovog zasjedanja Ellen White i dvojica mladih propovjednika putovali su od obale do obale propovijedajući vijest o opravdanju vjerom. Mnogi vjernici pozdravili su novi naglasak; drugi su ustrajavali na zadržavanju legalističkog stajališta prema kojem je Zakon, a ne križ, središte adventizma. Spisi Ellen White nakon konferencije još više naglašavaju Kristovo evanđelje. Na primjer: “Jedini temelj naše nade jest Kristova pravednost koja nam je darovana, i ono što Njegov Duh čini u nama i preko nas.” (Koraci prema Kristu, str. 67) Minneapolis je označio obnavljanje isticanja vijesti usredotočene na Isusa Krista.
Krajem devedesetih godina misionarski brod “Pitcairn”, sagrađen subotnjoškolskim darovima iz adventističkih crkva u Sjedinjenim Državama, doplovio je na otok Pitcairn u Tihom oceanu. Izazvan izvještajem o pobuni na brodu Bounty, James White je 1876. poslao na Pitcairn literaturu. Adventistički tesar John Tay proveo je 1886. godine pet tjedana na Pitcairnu i uvjerio stanovnike da prihvate biblijski nauk o suboti.
S “Pitcairnom” su stasale adventističke misije. Poduprti od vjernika po cijelome svijetu, misijski projekti su se umnožili. Dva kolportera počela su 1893. prodavati knjige u Madrasu u Indiji. Georgia Burrus, prva misionarka koju je Crkva službeno poslala u Indiju, stigla je 1895. u Calcuttu; sljedeće godine osnovala je školu za djevojke. Krajem tog desetljeća nakladničko djelo uhvatilo je čvrste korijene. Godine 1894. premijer kolonije Capa, Cecil Rhodes, dodijelio je Crkvi 4800 ha zemlje blizu Bulawayoa u Zimbabveu. Tako je osnovana misija Solusi, danas Solusi College. Krajem stoljeća osnovan je Avondale College u Australiji, River Plate College u Argentini i Seminar Friedensau u Njemačkoj.
Reorganizacija Crkve
Oko 1900. godine Crkva adventista sedmoga dana imala je 1500 djelatnika i 75.767 vjernika. Njezina se administracija uvelike razlikovala od one kad je Crkva organizirana 1863. godine. Uprava je ostala u Battle Creeku u državi Michigan, zajedno s nakladničkom kućom, koledžom i sanatorijem. Ljudi koji su u Battle Creeku donosili odluke često nisu imali dovoljno informacija o situacijama u mjestima na koja su se njihove odluke odnosile. Komunikacija je bila spora i otežana. Vlast je bila usredotočena u rukama predsjednika Generalne konferencije. Da situacija u administraciji bude još teža, tri su različita tijela slala misionare u strane zemlje: Odbor za strane misije, Generalna konferencija i Dobrotvorno udruženje. Prije 1901. već su poduzeti neki koraci na ubrzavanju crkvenih pothvata. Nakon 1882. Crkva u Europi poduzela je različite mjere da omogući lokalne inicijative. Na zasjedanju Generalne konferencije 1888. predloženo je da se Sjeverna Amerika podijeli na više dijelova po uzoru na europski model. Godine 1894. konferencije u Australiji i Novom Zelandu same su se organizirale u Australoazijsku uniju konferencija.
Ellen White je bila sve glasnija u zahtjevima za decentralizacijom: “Moraju se osnovati nove konferencije. … Sve će nas povezati Gospodin Bog Izraelov. Organiziranje novih konferencija neće nas razdvojiti. Ono će nas povezati.” (GCB, 1901., 69) Istodobno je predlagala temeljito reorganizaciju dok bi Odbor Generalne konferencije povezivao sve faze rada.
Kao posljedica sastanka 1901. godine, učinjeno je šest velikih promjena: (1) organizirane su unije konferencija; (2) vlasništvo i upravljanje svim institucijama preneseno je na organizacije u mjestu u kojem su postojale; (3) osnovani su odjeli kao što su subotnja škola, obrazovanje i školstvo te nakladničko djelo pri Generalnoj konferenciji; (4) ojačala je uloga odbora tako da su u njih došli predstavnici iz različitih područja; (5) odgovornost za rad u crkvama prenesen je na one koji su živjeli tamo gdje se radilo; (6) osnovan je predstavnički odbor Generalne konferencije.
Nakon reorganizacije 1901. Odbor Generalne konferencije brojio je dvadeset pet članova. U njemu je bilo šest predsjednika unija iz Sjeverne Amerike i po jedan iz Europe i Australije. Osim njih, članovi Odbora bili su i predsjedatelji pojedinih odjela – poslije nazvani tajnicima, ili u novije vrijeme direktorima. Ovo tijelo, koje je predstavljalo Crkvu u svijetu, dobilo je veće ovlasti. Predsjednik ovog Odbora biran je jednom godišnje između službenika.
Arthur G. Daniells postao je prvi predsjednik; ostao je predsjednikom sve do 1922. godine. Daniells zaslužuje da ga spomenemo ne samo zbog njegovog dugog službovanja. Godine 1902. nadzirao je premještaj uprave Crkve iz Battle Creeka u Washington. On je proveo reorganizaciju koja je otpočela 1901. Mnogo je putovao smatrajući da su mu za vođenje Crkve potrebne informacije iz misijskih polja iz prve ruke. Za vrijeme Daniellsova upravljanja Crkvom broj misionara poslanih u strane zemlje jako je porastao. Osim toga Daniells je potaknuo osnivanje udruge propovjednika i izdavanje časopisa The Ministry. Među njegovim spisima ističu se dvije knjige: Christ Our Righteousness i The Abiding Gift of Prophecy o djelu i osobi Ellen G. White. Još jedan korak u razvoju organizacije Adventističke crkve bio je osnivanje “divizija”. Isprva je rad u različitim dijelovima svijeta bio pod nadzorom jednog potpredsjednika Generalne konferencije. Godine 1913. donesen je statut i prateći propisi za Europsku diviziju. Zatim su bile formirane i druge divizije. Do 1922. formirana je sadašnja organizacija divizija kao dijelova Izvršnog odbora Generalne konferencije.
Nancy J. Vyhmeister