Biblija je naš temelj, naša bit, naša srž. Sve što činimo, stoji pod testom “što kaže Gospod?” jer vjerujemo da je Biblija božanska Riječ (2. Timoteju 3,16.17).
Ali u modernoj protestantskoj teologiji autoritet je Biblije podcijenjen i ignoriran. To odbacuje postojanje čvrstog, objektivnog Božjeg otkrivenja na kojem se naš život i naša vjera moraju utemeljiti.
Adventisti sedmog dana nisu bili izvan domašaja utjecaja ovog trenda. Često čujemo vjernike kako govore da su kršćanske istine prije relativne nego apsolutne — i stoga, niti univerzalne niti normativne.
Drugi kažu da u potpunosti prihvaćaju Bibliju, ali se tada okreću i potpuno prihvaćaju ono što drugi izvori iznose da Biblija govori. Oni se osvrću na razum, tradiciju, znanost, kulturološki relativitet i povijest, i radije prihvaćaju zaključke koje ovi autoriteti donose nego ono što Biblija jasno govori.
Ne možemo u cjelini osuditi ova druga područja jer nam uvelike služe da razumijemo mnoge aspekte Božje Riječi. Ali njihova opasna nastojanja da prevladaju ili da budu glavni tumači Biblije moraju se neizostavno odbaciti.
Na raspolaganju nam stoje samo dva načina da prepoznamo Božju volju i jasno definiramo naše doktrinarno vjerovanje. Osnovni izvor jest Biblija koja stoji kao test svim ostalim otkrivenjima. Biblija je “posebno otkrivenje”; spisi Ellen G. White također spadaju u tu kategoriju. Drugi način kao što su priroda i ljudski razum jest “opće otkrivenje”.
Baš nedvosmisleno povijesno naglašavanje božanskog nadahnuća i vjerodostojnost Svetog pisma ojačali su našu Crkvu. To nam je pomoglo da se odupremo pogrešci tretiranja nekih dijelova Svetog pisma kao Božje Riječi, dok druge dijelove zapostavljamo i odbacujemo. Ako Sveto pismo želimo prihvatiti kao Božju Riječ, onda ga moramo prihvatiti u cijelosti, sviđalo se nama ili ne ono što u njemu stoji. Za nas Sveto pismo uvijek treba biti konačno Božje otkrivenje Božje volje za naše živote.
Stoga, pokoravanje Svetom pismu jest dijelom našeg kršćanskog zvanja. Bez njega mi bismo se sigurno spustili na razinu društvenog razmatranja ideja — i ne bismo bili Crkva koja nosi jasnu i specifičnu poruku. Kao vjernici Crkve mi moramo prihvatiti autoritet Biblije i priznati da njena učenja nisu opcionalna, već normativna, i da ih moramo provoditi u životu.
Tada nastaju sljedeća pitanja: Koje će zahtjeve Crkva postaviti svojim vjernicima? Što će biti ako vjernik odbije usuglasiti se sa zahtjevima, ili ako je vjerovanje ili ponašanje vjernika suprotno onomu što Crkva smatra da je božanskog podrijetla? Treba li vjerniku dopustiti da živi na svoj način i druge vodi tim putom? I treba li se Crkva, i na mjesnom i na globalnom planu, suprotstaviti takvim vjernicima?
Stega praćena ljubavlju jest biblijsko načelo (Matej 18). Ali u današnjem okružju individualizma i nerasuđivanja stegu zajednica često zanemaruje ili odbacuje kao staromodnu ili čudnu. Ali, braćo, stega je dio dovođenja u red.
A dalje, integritet Crkve dovodi se u pitanje. Crkvena stega jednostavno je pravo samoočuvanje. Nikakav dokaz o individualnoj slobodi, akademskoj slobodi ili popularno osvrtanje na “pitanje hereze” ne smije odbaciti potrebu bilo koje skupine da očuva svoju fundamentalnu doktrinarnu odanost.
Crkva širom svijeta treba imati pravo na doktrinarnu osnovu koja predstavlja test za vjerništvo kao i pravo da osudi i isključi one koji priznaju neko drukčije vjerovanje. Čistoća vjere to zahtijeva. Bilo kakav drugi stav izvršio bi efekt slabljenja misije i duhovne vitalnosti Crkve.
A oni koji omalovažavaju biblijsku doktrinu moraju se suočiti s praktičnim pitanjem: Dopušta li poštenje nekome da ostane u Crkvi dok u isto vrijeme odlučno odbacuje neke doktrinarne istine?
Bez našeg bespogovornog prihvaćanja biblijskog autoriteta i naših osnovnih vjerovanja sljedećim će naraštajima ostati samo sjena adventizma.
Robert S. Folkenberg