Jutro na Galilejskom jezeru. Nakon burne noći provedene na vodi, Isus i Njegovi učenici pristaju uz obalu, dok zlatne zrake izlazećeg sunca blago dodiruju vodu i kopno, kao da time žele izručiti svoj pozdrav mira. Ali dok oni izlaze na obalu, vide prizor pred kojim ih obuzima veći užas nego pred naletima uzburkanog jezera. Iz jednog skrovišta među grobovima iskaču dvojica opsjednutih zlim duhovima i nasrću na njih, kao da ih žele rastrgnuti. Na njihovim rukama vise komadi lanaca koje su raskinuli bježeći iz svoje tamnice. Njihovo tijelo krvari iz mnogih rana, njihove oči svjetlucaju stravično kroz dugu, razbarušenu kosu. Njihov izgled podsjeća više na divlje zvijeri nego na ljudska bića.
Učenici i njihovi prijatelji bježe u paničnom strahu, ali uskoro zaključuju da Isus nije s njima. Oni se tada vraćaju da Ga traže i nalaze Ga na mjestu gdje su Ga ostavili. Onaj koji je utišao buru i pobijedio Sotonu ne bježi pred zlim duhovima. U trenutku dok Mu se ti ljudi približavaju, škrgućući zubima i izbacujući pjenu na usta, Isus podiže ruku — onu koja je umirila uzburkane valove — i kao da se pred ovim ljudima stvara nevidljivi zid, oni ne mogu dalje. Obuzeti bjesnilom, ali bespomoćni, moraju stati.
Tada Isus zapovijeda nečistim duhovima da iziđu iz svojih žrtava. Nesretni ljudi shvaćaju da je u blizini Onaj tko ih može izbaviti od demona što ih muče. Oni padaju pred Spasiteljeve noge s nakanom da Ga mole za milost, ali dok se njihove usne otvaraju da bi izgovorile riječi molbe, čuje se uznemireni glas demona: “Što hoćeš od nas, Sine Božji? Jesi li došao ovamo da nas mučiš prije vremena?” (Matej 8,29)
Zli duhovi su prisiljeni da oslobode svoje žrtve, dok se kod opsjednutih odigrava čudotvorna promjena. Svjetlost prodire u njihove umove. Njihov pogled postaje jasan. Njihova lica, koja su tako dugo imala sotonski izraz, dobivaju odjednom blage crte, njihove krvlju oblivene ruke prestaju drhtati i oni tada podižu svoje glasove u slavu Bogu.
U međuvremenu su demoni, istjerani iz svog ljudskog prebivališta, ušli u svinje i otjerali ih u smrt. Čuvari svinja žurno odlaze objaviti novost, nakon čega se cijelo stanovništvo okuplja da vidi Isusa. Ova dva bijesna su dotada bila strah i trepet za ovaj kraj. Ovi ljudi su sada odjeveni i pri zdravom razumu. Oni sjede kod Isusovih nogu, slušaju Njegove riječi i slave ime Onoga koji im je donio spasenje. Ali ovoj radosti se ne priključuju ljudi koji su se okupili. Gubitak svinja je za njih od veće važnosti nego spasenje ovih robova Sotone. Prestrašeni, oni se okupljaju oko Isusa i mole Ga da ode od njih. On ispunjava njihovu želju, ulazi u brod i kreće prema suprotnoj obali.
Ali dvojica izliječenih ne misle tako. Oni žele biti u društvu svojega Spasitelja. U Njegovoj prisutnosti osjećaju se sigurnima od demona koji su ih mučili i koji su uništili njihovu muževnu snagu. I dok Isus ulazi u brod, oni se ne odvajaju od Njega, već padaju pred Njim na koljena i mole Ga da im dopusti ostati kod Njega i dalje slušati Njegove riječi. Isus im, međutim, zapovijeda da idu svojoj kući i govore o velikom izbavljenju što ga je Gospodin učinio za njih.
Ovo im je vrlo teško palo, jer su svjesni da trebaju ići u neznabožački dom i govoriti o blagoslovima što su ih primili od Isusa. Morat će se sučeliti s velikim poteškoćama u dodiru sa svojim neznabožačkim sugrađanima. Duga odvojenost od društva kao da ih je onesposobila za takav posao. Ali u trenutku kad ih Isus usmjerava na njihovu dužnost, oni su spremni poslušati.
Ubrzo nakon ovog događaja, oni već govore o Isusu ne samo svojim obiteljima i susjedima, već odlaze u područje Deset gradova i objavljuju svuda vijesti o Kristu koji ima moć nad zlim duhovima, moć koja spašava, i pričaju svima kako ih je On oslobodio od vlasti demona.
Premda ga narod iz Gadare nije prihvatio, Isus ih nije ostavio u tami koju su izabrali. Kad su oni od Njega tražili da ih napusti, oni prethodno nisu čuli Njegove riječi. Oni nisu bili svjesni onoga što su odbili. Isus im je stoga poslao svjetlost kroz one koje su bili spremni slušati.
Tjeranjem krda svinja u more, Sotona je imao plan da podigne narod protiv Spasitelja i spriječi propovijedanje evanđelja u tom području. Ali taj događaj je uzbudio ljude kao ništa drugo i upravio njihove misli k Isusu. Iako je sâm Spasitelj otišao, ostali su izliječeni ljudi kao svjedoci Njegove sile. Oni koji su ranije bili oruđa Kneza tame, postali su sada nositeljima svjetlosti, vjesnicima Božjeg Sina. Kada se Isus kasnije vratio u ove gradove, narod se okupio oko Njega i za tri dana su tisuće stanovnika okolnih krajeva čuli vijest spasenja.
Ova su dva iscijeljena čovjeka bili prvi misionari što ih je Krist poslao da propovijedaju evanđelje u području ovih Deset gradova. Ovi ljudi su samo kratko vrijeme imali priliku slušati Njegove riječi. Oni nisu čuli nijednu propovijed s Njegovih usana. Oni stoga nisu mogli učiti narod kao što bi to mogli učenici koji su svakog dana bili s Kristom. Ali oni su činili ono što su mogli — govorili su o onome što su znali — jer su sami vidjeli, čuli i osjetili moć Kristovih riječi. To bi mogao činiti svatko čije je srce dirnuto Božjom milošću. Isus od nas ne traži više od ovakvog svjedočanstva. Ovaj svijet propada jer mu ne nosimo takvo svjedočanstvo.
Evanđelje ne smije postati kao kakva mrtva teorija; ono, naprotiv, mora zadržati u sebi moć koja mijenja život. Stoga Božje sluge trebaju posvjedočiti da ljudi mogu, Njegovom milošću, postati slični Kristu u karakteru i da mogu uživati radost u sigurnosti da ih Krist ljubi. On želi da objavimo ljudima kako On ne može biti zadovoljan sve dok se svi oni koji žele spasenje ne vrate i ne uživaju svete prednosti kao Njegovi sinovi i kćeri.
Raširenih ruku, On prihvaća i one koji su bili Njegovi najogorčeniji protivnici. Kad se pokaju, Bog im daje silu svog božanskog Duha i šalje ih u tabor nevjernika kojima trebaju odnijeti vijest o Njegovoj milosti. Krist preobražava one koji su bili Sotonino oruđe u vjesnike pravde, On ih šalje da govore drugima kako je velike stvari Gospodin učinio za njih.
Navješćujte među narodima djela Njegova
Kad je žena iz Kafarnauma bila iscijeljena dodirom vjere, Isus joj je dao nalog da objavi blagoslov što ga je primila. Darovi evanđelja ne trebaju se čuvati na tajnom mjestu, niti uživati u skrovitosti.
“Vi ste mi svjedoci, veli Gospod, i ja sam Bog.” (Izaija 43,12)
Naše svjedočanstvo o Kristovoj dobroti jest sredstvo što ga je Bog izabrao da bi Krista otkrio svijetu. Naše je da objavimo Njegovu milost u svjetlu u kojem su je predočili sveti Božji ljudi iz prošlosti; ali ono što će biti najuspješnije i najdjelotvornije jest svjedočanstvo o našem osobnom iskustvu. Mi smo Božji svjedoci u trenutku kad otkrivamo djelovanje božanske moći u sebi samima. To će se svjedočanstvo razlikovati kod svakog pojedinca, jer nitko drugi ne doživljuje posve isto iskustvo. Bog želi da svatko od nas, na svoj način, podigne hvalu Njemu. Naša dragocjena priznanja, u kojima govorimo o slavi Njegove milosti, kad iza njih stoji pravi kršćanski život, imaju neodoljivu moć na ljudske duše.
Mi sami imamo koristi ako zadržavamo u svježem sjećanju svako iskustvo s Bogom. Time jačamo svoju vjeru, potičemo je da traži i dobiva sve više i više. U onom najmanjem blagoslovu što ga osobno primimo od Boga mi stječemo veće ohrabrenje nego slušanjem ili čitanjem svih izvještaja o vjeri i iskustvu drugih. Duša koja se odaziva na ponudu Božje milosti bit će kao vrt zaliven. Njezino će zdravlje brzo procvasti, njezino će svjetlo zasjati u mraku i na njoj će se pokazati slava Gospodnja.
“Što da uzvratim Jahvi za sve što mi je učinio? Uzet ću čašu spasenja i zazvat ću ime Jahvino. Izvršit ću Jahvi zavjete svoje pred svim pukom njegovim.” (Psalam 116,12-14)
“Pjevat ću Jahvi dokle god živim, svirat ću Bogu svome dokle god me bude. Bilo mu milo pjevanje moje! Ja ću se radovati u Jahvi.” (Psalam 104,33.34)
“Tko će izreć djela moći Jahvine, tko li mu iskazat sve pohvale?” (Psalam 106,2)
“Hvalite Jahvu, prizivajte mu ime, navješćujte među narodima djela njegova! Pjevajte mu, svirajte mu, pripovijedajte sva njegova čudesa! Dičite se svetim imenom njegovim, neka se raduje srce onih što traže Jahvu!” (Psalam 105,1-3)
“Ljubav je tvoja bolja od života, moje će te usne slavit.
Tako ću te slavit za života, u tvoje ću ime ruke dizati. Duša će mi biti kao sala i mrsa sita, hvalit ću te kliktavim ustima. Na postelji se tebe spominjem, u bdjenjima noćnim mislim na tebe. Ti postade meni pomoć, kličem u sjeni krila tvojih.” (Psalam 63,4-8)
“U Jahvu se uzdam i neću se bojati: što mi može učiniti čovjek?
Vežu me zavjeti koje učinih tebi, o Bože: prinijet ću ti žrtve zahvalne, jer si mi dušu od smrti spasio. Ti si očuvao noge moje od pada, da pred Bogom hodim u svjetlosti živih.” (Psalam 56,12-14)
“Sveče Izraelov! Moje će usne klicati pjevajuć tebi, i moja duša koju si spasio. I moj će jezik svagda slaviti pravdu tvoju, jer su postiđeni i posramljeni oni što traže moju nesreću.” (Psalam 71,22-24)
“Jer ti si, o Gospode, ufanje moje, Jahve, uzdanje od moje mladosti … u te se svagda uzdam.” (Psalam 71,5.6)
“Iz koljena u koljeno naviještat će ime tvoje, hvalit će te narodi u vijeke vjekova.” (Psalam 45,17)
Zabadava ste dobili, zabadava i dajte
Evanđeoski se poziv ne smije ograničiti i uputiti samo odabranim pojedincima za koje pretpostavljamo da će taj poziv prihvatiti i time nama učiniti čast. Ova je vijest predviđena za sve. Kad Bog blagoslivlje svoju djecu, On to ne čini samo zbog njih samih već i zbog ovoga svijeta. On nam daje svoje darove zato da bismo ih mi umnažali davanjem drugima.
U ovome nam je primjer žena Samarijanka, koja je razgovarala s Isusom kod Jakovljeva zdenca i koja nije gubila vrijeme za objavljivanje vijesti o Spasitelju. U usporedbi s Kristovim učenicima, ova se žena pokazala kao uspješnija misionarka. Učenici su imali u mislima samo velike pothvate u budućnosti, stoga u Samariji i nisu vidjeli polje koje obećava. Oni nisu uvidjeli da su svuda oko njih bila polja zrela za žetvu. Ali jedna žena, koju su oni prezirali, dovela je stanovnike cijeloga jednog grada da čuju Isusa. Tako je ona postala svjetlost čitavom gradu.
Ova je žena primjer djelovanja praktične vjere u Krista. Svaki pravi učenik, koji novorođenjem postane građaninom Božjeg kraljevstva, istodobno postaje i misionarom. Tek što je upoznao Spasitelja, on već želi druge upoznati s Njim. Istina koja spašava i posvećuje ne može se zatvoriti u njegovu srcu. Onaj koji pije od žive vode, sâm postaje izvorom života. Onaj koji prima, postaje onim koji daje. Kristova milost u duši je kao izvor u pustinji koji izvire i krijepi sve svojom vodom, koji čini da oni što su na rubu propasti požele piti od vode života. Mi ovim primamo veći blagoslov nego ako radimo da zadovoljimo samo sebe. Radom na širenju Radosne vijesti o spasenju sami bivamo dovedeni bliže Spasitelju.
O onima koji primaju Njegovu milost, Gospodin kaže: “Njih i sve oko brda svojega učinit ću blagoslovom, i dat ću im na vrijeme kišu, i bit će to kiša blagoslova.” (Ezekiel 34,26)
“U posljednji dan, glavni dan blagdana, Isus je stajao i vikao: Ako je tko žedan, neka dođe k meni; i neka pije tko vjeruje u me. Kako veli Pismo: ‘Iz njegove će nutrine poteći potoci žive vode.’” (Ivan 7,37.38)
Onaj tko prima, treba dalje davati. Pozivi za pomoć dolaze sa svih strana. Bog poziva ljude da radosno služe svojim bližnjima. Pobjednici će primiti besmrtne krune; oni će zadobiti nebesko kraljevstvo. Njihova je zadaća odnijeti svjetlost svijetu koji propada u neznanju.
“Zar vi ne kažete: ‘Još četiri mjeseca pa će doći žetva?’ Evo, velim vam: podignite svoje oči te promotrite njive kako su dovoljno bijele za žetvu. Žetelac prima plaću i skuplja rod za život vječni.” (Ivan 4,35.36)
Učenici su tri godine svakodnevno imali Isusa kao divan primjer pred svojim očima. Dan za danom oni su hodali i razgovarali s Njim, slušali Njegove vedre riječi što ih je upućivao zabrinutim dušama s teškim bremenom na srcu; oni su bili svjedoci Njegove moći dok je pomagao bolesnima i nevoljnima. Kad je došlo vrijeme da ih napusti, Isus im je povjerio svoju milost i silu, kojom će u Njegovo ime nastaviti Njegovo djelo. Njihova je zadaća bila da svjetlost Njegova evanđelja ljubavi i zdravlja odnesu na sve strane. Istodobno, On im je obećao da će uvijek biti uz njih. On će im kroz Svetoga Duha biti još bliži nego kad je u tijelu hodio među ljudima.
I mi trebamo vršiti zadaću koju su učenici obavljali. Svaki kršćanin treba biti misionar. Razumijevanjem i sućuti služimo onima kojima je potrebna pomoć, zalažimo se nesebičnom ozbiljnošću da bismo olakšali bolove napaćenom čovječanstvu.
Svatko može imati neki zadatak. Neka nitko ne misli da on nigdje ne bi mogao služiti Kristu. Spasitelj se poistovjećuje sa svakim ljudskim djetetom. Da bismo mi mogli postati članovi nebeske obitelji, On je postao članom zemaljske obitelji. Kao Sin Čovječji, On je brat svakom Adamovom sinu i kćeri. Njegovi sljedbenici ne trebaju misliti da su odvojeni od okolnog svijeta koji srlja u propast. Oni su, u Kristovim očima, dio velikog tkiva čovječanstva i Nebo na njih gleda kao na braću grešnika i svetaca.
Milijuni i milijuni ljudskih bića provode život u bolesti, neznanju i grijehu, i nemaju od koga doznati koliko ih Krist ljubi. Kad bismo svoje stanje zamijenili njihovim, što bismo mi od njih očekivali? Sve to, ako je u našoj moći, dužni smo učiniti za njih. Kristovo pravilo života, po kojem će svatko od nas opstati ili pasti na sudu, glasi: “Sve što želite da ljudi čine vama, činite i vi njima.” (Matej 7,12)
Sve ono u čemu uživamo prednost nad drugima — bilo to obrazovanje i lijepo ponašanje, plemenitost karaktera, kršćanski odgoj, vjersko iskustvo — mi dugujemo onima kojima je dano manje i naša je zadaća da im služimo koliko god je to u našoj moći. Ako smo jaki, podupirimo ruke slabih.
Anđeli slave, koji stalno gledaju lice nebeskoga Oca, radosno služe Njegovoj djeci. Oni su uvijek tamo gdje su najpotrebniji; kod onih koji vode ogorčenu borbu sa sobom i žive u okružju koje ih obeshrabruje. Njihova posebna zadaća su slabe i nesigurne duše koje imaju mnogo nepoželjnih karakternih crta. Sebična srca smatrala bi to djelo ponižavajućim.
Za Isusa Nebo nije bilo poželjno mjesto sve dok smo mi bili izgubljeni. On je ostavio nebeske dvorove i došao na Zemlju da živi životom u kojem će Ga stalno lažno optuživati i vrijeđati, da bi na kraju umro sramotnom smrću. On se odrekao neprocjenjivih bogatstava Neba i postao siromašnim da bismo se mi Njegovim siromaštvom obogatili. Mi Ga trebamo slijediti u ovom primjeru.
Tko postaje Božjim djetetom, treba odsad sebe smatrati karikom u lancu spuštenom s Neba za dobro čovječanstva. On treba hoditi zajedno s Kristom, pokušavajući naći i spasiti što je izgubljeno.
Mnogi smatraju velikom prednosti posjet mjestima na kojima su se odigravali prizori Kristovog života na Zemlji, hodanje po mjestima gdje je stupala Njegova noga, promatranje jezera kraj kojega je On tako rado naučavao, brežuljaka i dolina na kojima su se odmarale Njegove oči. ALi nama nije nužno otići u Nazaret, u Kafarnaum ili u Betaniju da bismo stupali Kristovim stopama. Tragove Njegovih stopa naći ćemo kraj bolesničkog kreveta, u kolibama siromaha, na prepunim trgovima velegradova, i gdje god ljudska srca čeznu za riječima utjehe.
Mi trebamo odmah poći i hraniti gladne, odjenuti gole, pomažući onima koji se muče i stradaju. Služimo onima koji očajavaju i budimo nadu u onima koji su je izgubili.
Kristova ljubav u nesebičnoj službi učinit će više za promjenu jednog zlikovca negoli mač ili ruka pravde, koji imaju samo jednu svrhu — prestrašiti prekršitelja zakona. Misionar ispunjen ljubavlju može učiniti više. Često će srce koje otvrdne pod prijekorom omekšati ako se s njim postupa s ljubavlju kao što je to Krist činio.
Misionar može pomoći ne samo kod tjelesnih bolesti, već i povesti grešnika velikom Liječniku koji ima moć očistiti dušu od gube grijeha. Bog želi da bolesni, nesretni i opsjednuti zlim duhovima čuju Njegov glas koji govori kroz Njegove sluge. Preko svojih ljudskih suradnika On želi donijeti utjehu koju svijet ne poznaje.
Spasitelj je dao svoj dragocjeni život kako bi osnovao Crkvu koja će moći služiti onima koji pate i koji su opterećeni brigama i kušnjama. Možda će skupina vjernika biti i siromašna, neobrazovana i ljudima nepoznata; ali oni ipak kroz Krista mogu vršiti to djelo u domu, u susjedstvu, pa i u dalekim zemljama, a njihov će utjecaj biti dalekosežan kao vječnost.
Današnjim Kristovim sljedbenicima, isto onako kao nekada prvim učenicima, upućuju se ove riječi:
“Dana mi je sva vlast, nebeska i zemaljska. Zato idite i učinite sve narode učenicima mojim! Idite po svem svijetu i propovijedajte Radosnu vijest svakom stvorenju!” (Matej 28,18.19; Marko 16,15)
I na nas se odnosi obećanje o Njegovoj prisutnosti: “Evo ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta.” (Matej 28,20)
Danas nećemo vidjeti radoznalo mnoštvo koje bi se sakupljalo na samotnim mjestima da vidi i čuje Krista. Njegov se glas ne čuje na prepunim ulicama. Ne čuje se niti uzvik s ruba prometnica: “Isus Nazarećanin prolazi!” (Luka 18,37) Ipak je ova riječ danas istinita. Krist danas stupa našim ulicama, nevidljiv. On dolazi u naše domove i donosi poruku milosti. On čeka na suradnju sa svima koji žele služiti u Njegovo ime. Ako Ga primimo, On će biti upravo među nama, da liječi i blagoslivlje.
“Ovako govori Jahve: U vrijeme milosti ja ću te uslišiti, u dan spasa ja ću ti pomoći. Sazdao sam te i postavio za Savez narodu, da zemlju podignem, da nanovo razdijelim baštinu opustošenu, da kažeš zasužnjenima: Iziđite! a onima koji su u tami: Dođite na svjetlo!” (Izaija 49,8.9)
“Kako su ljupke po gorama noge glasonoše radosti koji oglašava mir, nosi sreću, i spasenje naviješta, govoreć Sionu: Bog tvoj kraljuje!” (Izaija 52,7)
“Radujte se, kličite, razvaline … jer je Jahve utješio narod svoj … Ogolio je Jahve svetu svoju mišicu pred očima svih naroda, da svi krajevi zemaljski vide spasenje Boga našega.” (Izaija 52,9.10)
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Služba liječenja”, Znaci vremena, 2014., poglavlje 6)