Prije više godina putovao sam autobusom iz Novog Sada u Beograd. Obično čitam tijekom putovanja; ovaj put je to bio časopis Signs of the Times (Znaci vremena). Kad sam ga odložio, moj suputnik je rekao:
“Vidim da vas zanima teologija!”
Predstavio sam se; i on se predstavio. Bio je profesor na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Beogradu, stručnjak za fiziku i kemiju.
Tijekom razgovora dotaknuli smo pitanje evolucije. Naravno, profesor je bio zagovornik te teorije i nije mogao shvatiti kako inteligentan čovjek može vjerovati u Boga i u stvaranje. Zbog toga sam rekao:
“Ne razumijem kako teorija o evoluciji može tvrditi da se sve razvija prema savršenstvu, kad drugi zakon termodinamike kaže da pri svakom procesu entropija zatvorenog sustava raste.”
Entropija je stanje smanjivanja energije, kad je nešto zahvaćeno negativnim procesom i vodi k raspadanju.
Evo primjera: topla peć može ugrijati hladnu sobu, ali ne i obratno. Red u stanu prelazi u nered, a ne obratno. Pogledajmo svoj album s fotografijama: novorođenče — zrela osoba — stara i smežurana koža. Možete dodati samo još jednu fotografiju: nadgrobni spomenik.
Kad je stvarao svijet, Bog ga je učinio savršenim. “I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro.” (Postanak 1,31) Nije bilo nikakve entropije.
Prva stranica Biblije pokazuje da je Bog stvorio Zemlju s nakanom da traje vječno. Naime, drugi zakon termodinamike kaže da se entropija može poništiti stalnim dotokom energije. Bog, vječni izvor energije, kanio je zauvijek biti prisutan u životu čovjeka i Zemlje koju mu je povjerio na upravljanje i čuvanje.
A onda se nešto dogodilo. Prvi ljudi su zaključili da mogu sami upravljati ovim svijetom. Eva se dala prevariti; povjerovala je Luciferu koji je tvrdio da će uzimanjem zabranjenog ploda postati “kao bogovi” (Postanak 3,5).
Tim činom su prvi ljudi rekli Bogu: “Nisi nam potreban — možemo i sami.” Zapravo je to bila pobuna protiv Božje vladavine. Odvajanjem od Njega učinili su najveću pogrešku. Opisujući što se dogodilo, prorok kaže: “Ne, nije ruka Jahvina prekratka da spasi, niti mu je uho otvrdlo da ne bi čuo, nego su opačine vaše jaz otvorile između vas i Boga vašega. Vaši su grijesi lice njegovo zastrli, i on vas više ne sluša.” (Izaija 59,1.2)
Čovjek se odvojio od Boga — od izvora energije, od života. Posljedica je bila entropija; čovjeka i cijeli svijet zahvatio je negativni proces raspadanja, grijeh koji kao rak razara tkivo ovoga svijeta.
Otkad zna za sebe, čovjek se pita: Može li se taj smjer preokrenuti? Može li se čovjek vratiti u prvobitno stanje? Kad pogledamo sebe i svoju nemoć da se promijenimo, pitamo se: Mogu li biti ono što je Bog prvobitno nakanio da budem? Može li Bog iz mojega života ukloniti entropiju (stanje zahvaćeno negativnim procesom)?
Znamo da čovjek mora platiti cijenu za uslugu koju je potražio od Sotone. Čim se odvojio od Boga, čovjek je postao sljedbenik tog starog buntovnika. Otuda nas Sotona ima pravo svojatati. No Bog nas nije prepustio takvom stanju. Previše smo Mu dragi. Učinio je nečuveno: odlučio nas je otkupiti!
“Njega koji je bio bez ikakva grijeha Bog učini mjesto nas grijehom, da mi u njemu postanemo pravednošću Božjom.” (2. Korinćanima 5,21)
Znači, omogućio nam je svojim otkupom da Mu ponovno pripadamo. Budući da je Bog obdario čovjeka slobodnom voljom, sami odlučujemo hoćemo li prihvatiti Kristovu žrtvu otkupljenja na križu.
Nakon Isusove smrti i uskrsnuća apostoli su poslušali Isusov nalog i objavljivali da je Krist omogućio čovjeku povratak Bogu. Tako nalazimo apostola Petra kako u Hramu propovijeda okupljenom mnoštvu. Petar poziva svoje čitatelje: “Dakle, obratite se i povratite se da vam se izbrišu grijesi.” (Djela 3,19)
Kako se to radi? Petar se nije služio teološkim rječnikom, već narodnim i svima razumljivim izrazima. Što je zapravo Petar rekao?
Pretpostavimo da držite Bibliju; ona predočava Boga. Ja odlazim od Njega okrenutih leđa — čitav život. Onda, jednog dana, zastajem — čujem poziv — i povjerujem u ono što je Isus učinio za mene. Zapazimo, još uvijek sam leđima okrenut Bogu. No onda se, u jednom trenutku, okrećem. To moje okretanje je obraćanje Bogu, obraćenje. Ako zatim zakoračim prema Bogu, vraćam se — Bog me prima, oprašta mi buntovnost i uzima me kao svoje dijete.
Ne poznajem drugi odgovor na pitanje mogu li se vratiti na početak. Biblija kaže da je to jedini odgovor.
Danski kralj u 18. stoljeću odlučio je evangelizirati Eskime na Grenlandu. Eskimi dotad nisu znali za Boga. Stoga je kralj poslao skupinu misionara na Grenland. Predvodio ih je Hans Egede, poznati propovjednik i misionar.
Po dolasku na Grenland ustanovio je da Eskimi nemaju pojma o Bogu, ali i da ih kršćanstvo ne zanima. Misionari su zaključili da će početi s učenjem Deset zapovijedi. No kad su im počeli govoriti kako griješe u ovome i onome, Eskimi su ustali protiv njih. Napali su ih ne samo riječima, nego i blatom i kamenjem.
Svaki put kad bi im se pokušali približiti, Eskimi bi ih napali. Hans Egede je konačno zaključio da će pisati kralju: “Moramo se vratiti. Uzalud se trudimo! Netko bi još mogao poginuti.” Kad je o svojoj odluci obavijestio misionare, nastao je tajac. Onda se javio mladi čovjek:
“Prije nego što pošalješ pismo, ja bih nešto pokušao. Volio bih ovim ljudima reći što je Isus za njih učinio.”
“Ti si lud!” rekli su mu. “To je bacanje biserâ pred svinje.”
“Nemamo što izgubiti!” rekao je mladić. “Ionako odlazimo. Ne tražim da idete sa mnom. Pustite me da pokušam prije odlaska.”
Kad im se mladić približio, Eskimi su ponovno dohvatili kamenje.
“Samo trenutak. Mi odlazimo. No prije toga ću vam nešto važno reći.”
“Pustite ga da govori”, rekao je vođa.
Počeo je govoriti o Isusu, o Njegovoj velikoj ljubavi prema ljudima, o tome da je svakome želio pomoći, kako je želio ljude osloboditi straha, bolesti, svađe i smrti. To je učinio svojom smrću na križu. Dok je govorio, neki su ispustili kamenje iz ruke. Neki su brisali suze.
“Želim da znate da je umro za vas kako biste mogli imati mir i vječni život”, govorio je mladić.
Približili su se ostali misionari. Bili su začuđeni prizorom. Vođa je prišao Hansu Egedeiju i rekao: “Zašto nam to niste prije rekli?”
Svjestan sam da nas nikakve riječi koje čujemo, nijedno slovo od svega ovoga ne mogu vratiti na početak. To može učiniti samo svijest da me Bog neizmjerno voli, da sam Mu vrijedan i da silno želi da budem Njegovo dijete. Hoću li to doista biti, ovisi o mojoj odluci.
Jeste li voljni početi ispočetka? Zašto to ne biste sad odlučili? Obratimo se i vratimo se k Njemu. On će nas dočekati raširenih ruku kao izgubljenu kćer i sina.
Sve dok smo na ovoj Zemlji, bit će prisutna entropija, ali dolazi dan kad će Bog sve to promijeniti:
“Potom opazih ‘novo nebo i novu zemlju’, jer su iščezli prvo nebo i prva zemlja: mora više nema. I opazih kako ‘Sveti grad’ — novi ‘Jeruzalem’ — silazi od Boga s neba, opremljen ‘poput zaručnice koja je nakićena’ za svoga muža. Tada čuh jak glas što dolazi od prijestolja kako viče: ‘Evo stana Božjega među ljudima! On će stanovati s njima: oni će biti njegov narod, i on sam, Bog bit će s njima. On će otrti svaku suzu s njihovih očiju. Smrti više neće biti; neće više biti ni tuge, ni jauka, ni boli, jer stari svijet prođe.’” (Otkrivenje 21,1-4)
Naravno, iz ovoga ulomka se vidi da je entropija ukinuta — zauvijek. Tome se danu radujem, za taj dan živim. Želim da tada budemo zajedno.
Hinko Pleško
(tekst je uzet iz knjige Zidovi ili mostovi)