Naše spasenje dolazi od Boga koji nas toliko voli da ne štedi truda kako bi nas ponovno zadobio za sebe. Izvještaj o Božjim aktivnostima vezanim za naše spasenje u borbi između dobra i zla najveća je priča ikada ispričana; to je zaista najveća drama svih vjekova. U ovoj priči dva vrta postavljaju pozornicu za prekretnice u radnji. Iz prvog vrta dolaze grijeh, gubitak, sram i smrt. Iz drugoga teku nada, radost i život.
Bog je zasadio prvi vrt. Taj vrt je bio prekrasan i savršen – to je bio Eden. I upravo u ovo besprijekorno okruženje Bog je naselio prve ljude, koji su također bili djelo Njegovih ruku (Postanak 2,8.9). U vrtu je Bog razgovarao s njima. Eden je bio raj, raj u stanju nevinosti. Adam i Eva su bili bez grijeha, ali su bili poput djece. Oni još nisu imali razvijene karaktere; još nisu donijeli niti jednu odluku. A pred njih će se uskoro postaviti izazov kad će morati načiniti izbor i odlučiti.
Ulazak grijeha
Iza ozračja spokojstva u tom vrtu, u zasjedi se krilo jedno zlonamjerno biće. Zlo, nešto što je bilo u potpunosti izvan Adamovog i Evinog iskustva, nije bilo daleko – niti ikada jest! Pali anđeo, nekada znan kao Lucifer, zvijezda Danica, a sada poznat kao Sotona, varalica, čekao je svoju priliku.
Nije nam poznato koliko dugo su naši praroditelji živjeli u vrtu. Međutim, jednoga je dana sjena prekrila raj. Posredstvom prekrasne zmije Sotona je pred njih bacio mamac draži novog iskustva koje će ih učiniti da budu “poput” samoga Boga. Bog je postavio jednostavan ispit poslušnosti: “Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi, ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!” (Postanak 2,16.17) Međutim, zmija je rekla: “Ne, nećete umrijeti! Nego, zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi, koji razlučuju dobro i zlo.” (Postanak 3,4.5)
Mnogo je godina otad prošlo, ali kušač i dan-danas prilazi ljudima na isti način. On idealizira neposlušnost i čini da ona izgleda privlačnom. Prikazuje vršenje Božjih zapovijedi kao nešto dosadno. Obećava uzbuđenja i nova iskustva. On prikriva put propasti na koji nas mami da zakoračimo – put obilježen pijanicama koji leže bez svijesti u jarku i zdravljem koje postupno propada.
Ðavao uvijek nastoji ubaciti sumnju. Svoja vlastita obilježja on pripisuje Bogu, a pretvara se da ima pravi Božji karakter. Bog želi samo ono što je najbolje za nas; On nam ne uskraćuje ništa što nas vodi k zdravlju i sreći. S druge strane, Sotona nam nudi otrovni zamotuljak koji izgleda privlačno, ali nas na kraju ponižava i upropašćuje.
Sotona je “lažac i otac laži” (Ivan 8,44). “Ne, nećete umrijeti!” uvjerio je Adama i Evu. Međutim, to je bila velika laž. Oni su umrli, a od tada umiru i njihovi potomci.
“Postat ćete kao Bog,” obećao im je, ali to obećanje nije mogao ispuniti. Pokušao je biti poput Boga u nebeskim dvorovima (Izaija 14,13; Ezekiel 28,2-5), ali ga je njegovo samozavaravanje izbacilo s Neba. Samo Bog može biti Bog. On je Stvoritelj svega i svih, bilo anđela ili ljudi. Stvoreno biće nikada ne može postati Stvoriteljem. Bog je stvorio muškarce i žene na svoju sliku kako bi živjeli u Njemu i iskazivali Mu poslušnost iz ljubavi. Samo u Bogu doživljavamo svoje pravo ostvarenje. Kao što je Augustin to dobro izrazio: “Ti si nas stvorio za sebe, o Gospodine, i naša su srca nemirna dok se ne smire u Tebi.”
Grijeh je nerazuman, on je potpuna ludost. On teži nečemu nemogućem – da budemo poput Boga. On zanemaruje činjenicu da svoje postojanje dugujemo tome što nas je Bog stvorio i održava nas na životu.
Pa ipak, koliko samo muškaraca i žena ide stopama naših praroditelja! Velika većina ljudi hvata se na kušačevu udicu: “Postat ćete kao Bog” – tako što izbacuje Boga iz svojih misli, niječe da On uopće postoji ili Ga otvoreno odbacuje.
Posljedice grijeha
Posljedice grijeha počele su se pokazivati gotovo istog trenutka. Nakon prvobitnog naleta zadovoljstva, naši su praroditelji počeli osjećati sram (Postanak 3,7). Čuvši Božje korake kako im se približavaju u vrtu, obuzeo ih je osjećaj krivnje pa su se pokušali skriti (8. redak). Međutim, nisu se mogli skriti od Boga ništa više nego se
mi možemo skriti danas. Počeli su okrivljavati jedno drugo za vlastitu neposlušnost: “Žena koju si stavio uza me – ona mi je dala sa stabla, pa sam jeo,” jadao se Adam (redak 12).
Zvuči li vam to poznato? Okrivite nekoga, okrivite čak i Boga, samo nemojte priznati da ste pogriješili. Slično je bilo i s Evom: “Zmija me prevarila, pa sam jela,” pokušala se obraniti (redak 13).
Pokušaji da na drugoga prebace krivnju i da opravdaju vlastiti postupak bili su isto tako jadni kao i odjeća od smokvinog lišća koju su stavili kako bi pokrili svoju golotinju. A ipak, i dandanas ima pokrivanja smokvinim lišćem i samoopravdavanja koliko hoćete.
Tada im je Gospodin oslikao budućnost koja ih čeka. Bit će prognani iz raja u život mukotrpnog rada. Odsad će priroda rađati trnje i čičak. Eva će s bolovima rađati djecu, i na kraju, nakon života ispunjenog borbom kako bi si u znoju svoga lica priskrbili svakodnevni kruh, vratit će se u prah iz kojega ih je Bog i oblikovao (redci 16-20).
Na završetku svog epskog spjeva Izgubljeni raj (Paradise Lost), engleski pjesnik John Milton dirljivo prikazuje njihove posljednje trenutke u Edenu:
“Sav svijet bješe pred njima,
svako mjesto
Možda njihov novi dom, al
Providnost
će pokazati put;
Ruku pod ruku koračahu tako,
nesigurno i polako,
Kroz Eden krenuše svojim putem
usamljenim.”
Bog dolazi u pomoć
Ali, Bog nije ostavio Adama i Evu bez nade. Iako im je bio uskraćen pristup vrtu, nije im bila uskraćena i Njegova nazočnost. Kamo god ih njihov budući život odveo, Bog će biti s njima.
Nadalje, Bog im je ostavio obećanje za budućnost. Dok su još uvijek bili u vrtu, On je objavio zmiji: “Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu” (redak 15).
To “neprijateljstvo” nije prirodna ljudska reakcija. To je nešto što je Bog usadio u nas; to je milost na djelu. Ellen G. White je napisala: “Milost koju Krist usađuje u dušu stvara u čovjeku neprijateljstvo prema Sotoni. Bez ove preporoditeljske milosti i obnoviteljske sile čovjek bi ostao Sotonin zatočenik i sluga uvijek spreman za izvršavanje njegovih naloga. Ali ovo novo načelo u duši uzrokuje sukob tamo gdje je dosad vladao mir. Snaga koju Krist pruža osposobljuje čovjeka da se odupre tiraninu i nasilniku. Tko god pokazuje da se gnuša grijeha namjesto da ga voli, tko god se opire i svladava strasti koje vladaju u njemu, otkriva djelovanje načela koje potječe odozgo.” (Velika borba, Znaci vremena, Zagreb 2010., str. 400).
Djelovanje milosti dosegnulo je vrhunac u ženinom Potomku – Isusu Kristu. Na završetku svog bezgrešnog života i službe ispunjene ljubavlju, On je otišao u jedan vrt na molitvu – u Getsemanski vrt.
Taj je vrt zasadio čovjek, a ne Bog. Taj je vrt bio omiljeno Gospodinovo mjesto za osamu. Tog četvrtka navečer, posljednjeg četvrtka u svojem zemaljskom životu, dok je bio suočen s križem, Isus je otišao tamo kako bi se hrvao s Ocem.
Osjećajući pritisak teškog tereta grijeha svijeta na svojoj duši, Isus je preklinjao: “Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ovaj kalež! Ali neka ne bude moja, nego tvoja volja!” (Matej 26,39) “Kad se nađe u smrtnoj borbi, još se žarče molio, a znoj mu postade kao guste kaplje što padahu na zemlju.” (Luka 22,44.45)
U tom je vrtu sudbina ljudskog roda visila o koncu. Isus je čeznuo za podrškom svojih najužih prijatelja, ali su svi oni pozaspali. Sam je ispio čašu boli. Međutim, još je jedno biće bilo tamo – isti onaj prevarant koji je bio i u Edenu. Sada je on nagovarao Isusa da napusti svoje poslanje spašavanja svijeta: Oni nisu vrijedni toga. Nitko od njih ne mari. Pogledaj ih samo – svi spavaju!
Za razliku od naših praroditelja, Isus je odbio slušati taj zlobni glas, odbio je dati mjesta sumnji. Prihvaćajući gorku čašu iz ruke svojega Oca, krenuo je u susret Golgoti.
Ova dva vrta pozivaju nas da uz molitvu razmišljamo o cijeni našega spasenja. Tu vidimo koliko toga je bilo izgubljeno, ali isto tako i koliko je velika milost našeg divnog Gospodina. Ellen G. White nas poziva da pozorno proučavamo i usporedimo “Edenski vrt i njegovu prljavu mrlju neposlušnosti … s Getsemanskim vrtom, gdje je
Spasitelj svijeta podnio nadljudske patnje kad su grijesi cijeloga svijeta bili svaljeni na Njega”. (Manuscript 1, 1892.)
Aleluja! Kakvog Spasitelja imamo!
William G. Johnsson