Kako se Isus odnosio prema siromašnima

U Marku 12 zapisan je događaj kako se Isus odnosio prema siromašnima — ljudima koji su imali vrlo malo, ali su stavili Boga na prvo mjesto kada je u pitanju davanje. Događaj počinje u 41. retku: “Sjedne prema blagajni te stane promatrati kako svijet ubacuje bakreni novac u blagajnu.”

Prisjetimo se kako je u Kristovo vrijeme uobičajeni način ubiranja darova bio stavljanje blagajne u predvorje. Pri izlasku iz crkve narod bi ostavljao svoje darove. Osobno bih volio da takva metoda prikupljanja darova ponovno zaživi. No tako su se prikupljali u Isusovo vrijeme.

Isus je stajao u predvorju i promatrao. “Mnogi su bogataši ubacivali mnogo. Dođe jedna siromašna udovica i ubaci dvije lepte, to jest jednu četvrtinu asa.” (redak 42)

Lepta je imala manju vrijednost od jednog penija. Čak je i peni koji je sin mojeg prijatelja izdvojio od deset centa koje je dobio za sladoled, vrijedio više od onoga što je imala ova udovica. No ona je ubacila svoj dar i Isus je to vidio. “Tada Isus pozva k sebi svoje učenike te im reče: ‘Zaista, kažem vam, ova je siromašna udovica ubacila više nego svi drugi koji su ubacivali u blagajnu. Jer svi ubaciše od svoga viška, a ona od svoje neimaštine: ubacila je sve što je imala, sve svoje uzdržavanje.’” (redci 43.44)

Iako je riječ o siromašnoj udovici, ja bih se usudio reći da je ova siromašna udovica bila bogata. Biblija govori o onima koji su bogati vjerom. Kada biste morali birati između bogatstva vjerom i bogatstva u zemaljskim dobrima, što biste izabrali? Možda vam se čini jednostavnim odgovoriti na ovo pitanje. No što biste uistinu učinili?

Ova siromašna udovica bila je zapravo bogata i dobila je pohvalu od Isusa — što je vjerojatno i čula. Isus je bio toliko blizu nje da je mogla čuti o čemu je razgovarao sa svojim učenicima.

Ovaj susret zbio se u sredini posljednjeg tjedna Isusovog života, samo nekoliko dana prije Njegovog raspeća. Vjera ove žene donijela je ohrabrenje Isusovom srcu. Zasigurno je i za nju bilo ohrabrujuće kada je čula Isusove riječi.

Isus je često upućivao ohrabrujuće riječi. Još od ranog djetinjstva bio je poznat po tome što je hrabrio i poticao ljude. Sigurno je i ova udovica nakon svojeg susreta s Isusom toga dana otišla iz Hrama lakog koraka, s nadom u srcu i hrabrošću za još jedan novi dan.

Iz ovog događaja proizlazi nekoliko pouka o davanju u skladu s biblijskim načelima. Prvo, naša mogućnost davanja ovisi o trima stvarima: o novcu koji imamo, o onome što posjedujemo i o tome koliko zarađujemo. Katkad se novac ili zarada izgube u onome što posjedujemo. U Mateju 19 Isus je rekao bogatom mladom knezu: “Hajde prodaj što imaš i podaj novac siromasima.” (redak 21) Oslobodi se svojeg bogatstva.

U Knjizi proroka Malahije nalazimo biblijsko načelo davanja koje je iznio sam Bog. On traži da Mu dajemo postotak. To je jedino pošteno mjerilo davanja. Katkad možemo sami sebe zavarati misleći kako smo puno dali samo zato što smo dali više novčanica od drugih. Ali u izvještaju o ovoj udovici nailazimo na drugo načelo: Bog vrednuje naše darove prema onome što nam je ostalo nakon davanja, a ne prema veličini našeg dara. Prema Božjim mjerilima, ova je žena dala više od svih ostalih jer je dala sve što je imala.

Pogledajmo sada jedan suvremeniji pristup. Pretpostavimo da student koji sam sebe školuje može zaraditi stotinu dolara mjesečno. Prema biblijskom načelu o desetini, koja iznosi deset posto, on bi trebao vratiti Bogu deset dolara, što zapravo i nije dar. Riječ je o poštenju, a ne o velikodušnosti. Biblija naučava kako tih deset posto od našeg prihoda ionako pripada Bogu.

No ako bi taj student tijekom mjeseca dao četvrtinu dolara na dar uz svoju desetinu, vjerojatno bi smatrao kako nije dao previše.

Neka druga osoba koja ima stalno zaposlenje i redovitu plaću, možda će zaraditi dvije tisuće dolara mjesečno, dati dvjesto dolara desetine i pet dolara na dar. Ta će osoba dati jednaki iznos kao i student.

Osoba koja zarađuje deset tisuća dolara mjesečno, odvaja tisuću dolara desetine i daje dvadeset pet dolara na dar, dala je jednak postotak kao i student koji je dao četvrtinu dolara. To nam puno govori o Božjoj pravednosti, zar ne? Mogli bismo krivo protumačiti pouku iz događaja o udovici i reći: “Sve što posjedujemo, trebamo dati crkvi.”

Ne, Isus o tome ne govori — i ne očekuje od nas. Sasvim je ispravno da nam nešto i ostane. I Abrahamu je nešto ostalo. Abraham je bio bogat. I on je dobio pohvale. Bilo je i drugih ljudi u Svetome pismu koji su imali veliko bogatstvo. Spomenimo samo neke: Job, David, Salomon. Ispravno je imati kapital koji se može umnožiti dok god to povećanje ne zasjeni naš osjećaj potrebe i postane nam važnije od nebeskog blaga. David je to dobro rekao u Psalmu 62,11: “Umnoži l’ se blago, nek vam srce za nj ne prione.”

Pogledajmo još jedan događaj — usporedbu o budalastom bogatašu. Zapisana je u Luki 12 počevši od 16. retka: “Tada im pridometnu još jednu prispodobu: ‘Jedan bogat čovjek imao je njivu, koja mu je nosila bogat prihod. Tada je mislio u sebi: Što da činim? Nemam u što skupiti svoju ljetinu!” (Šarić) Tu je pogriješio. Čija je to bila ljetina? “Ovako ću — reče — učiniti: razvalit ću svoje žitnice te sagraditi veće pa ću u njih skupiti svu svoju pšenicu i svoja dobra. Tada ću reći svojoj duši: ‘Dušo, imaš mnogo dobra u zalihi za brojne godine, počivaj, jedi, pij, uživaj!’ ‘Luđače — reče mu Bog.’” (redci 18-20)

Luđače. Zaboravio si tko čini da tvoje srce kuca. Zaboravio si tko upravlja tvojom ljetinom i svom stokom, zlatom i srebrom i svim rudnicima.

“‘Još noćas zatražit će ti se natrag duša. Komu će pripasti ono što si skupio?’ Tako biva s onim koji sebi zgrće blago, a ne sabire bogatstvo koje pred Bogom vrijedi.” (redci 20.21)

Ovdje nailazimo na kontrast u odnosu na događaj o siromašnoj udovici. Ona je dala sve što je imala — on je za sebe zadržao sve što je imao. Koje li razlike!

U ljudskoj je naravi da što više novca ima, više ga troši. Gradimo veće žitnice. Žitnice? Možda nemamo svi jednak interes za žitnice. Ali koliko je lako iskoristiti višak sredstava za izgradnju veće kuće, kupnju boljeg automobila, odlaske na skuplja putovanja — a istodobno zaboraviti na potrebe siromašnih, zanemariti Božje djelo, zaboraviti tko nam omogućuje da pribavimo to bogatstvo.

Iz Isusovog odnosa prema siromašnoj udovici možemo izvući još jednu pouku — da oni najsiromašniji, najskromniji i najsamozatajniji — prema mjerilima koja vladaju u svijetu — još uvijek imaju veliku vrijednost u Isusovim očima. Žena čiji je muž umro izgubila je više od bračnog druga — izgubila je status u društvu. Žena koja je bila udovica, a k tome i siromašna, bila je među najnižima od svih.

U Kristovo vrijeme duhovnost se mjerila bogatstvom i postignućima. Čak su i Isusovi učenici, kada im je Isus rekao kako je teško bogatašu ući u kraljevstvo nebesko, upitali: “Tko se onda može spasiti?” (Vidi Matej 19,23-25.)
Općeprihvaćeno mišljenje bilo je da što ste bogatiji, to ste cjenjeniji u očima Neba i ljudi.

Ali iz ovog događaja uviđamo kako su u podnožju križa svi isti. Kao što primjećujemo, ova je udovica u svojem siromaštvu i poniznosti dala više nego svi ostali bogataši i oni koji su bili poštovani.

Ovo se odnosi ne samo na postotak onoga što je dala, već i na učinak njezinog dara. Nakon što je Isus pohvalio njezin maleni dar, to je i ostale potaknulo da donesu na dar ono malo što su imali, što bi inače smatrali preskromnim da bi bilo prihvaćeno. I dok su darovi bogatih farizeja već odavno zaboravljeni, dva novčića ove udovice bila su početak davanja mnogih malih darova, a ta se praksa zadržala i do današnjih dana.

Ona je dala iz ljubavi i u tome je bila razlika između nje i ostalih. Isusova ljubav čini vrijednima sve naše darove u očima Neba, bili veliki ili mali.

Naše davanje odgovor je i odaziv na dar koji imamo u Isusu. “Ta, poznato vam je milosrđe Gospodina našega Isusa Krista, kako je radi vas od bogataša postao siromah da vi postanete bogataši njegovim siromaštvom.” (2. Korinćanima 8,9)

Koliko zahvalni trebamo biti za bogatstva koja imamo u Kristu Isusu! Koliko zahvalni trebamo biti zbog načina na koji se Isus odnosio prema siromašnoj udovici, dajući joj vječna bogatstva!

Morris L. Venden

(tekst je preuzet iz knjige Kako se Isus odnosio prema ljudima)