Krist je ljubio nas ne zato što smo mi prvi ljubili Njega; već je On umro za nas “dok smo još bili grešnici”. On ne postupa s nama prema našim zaslugama. Premda su naši grijesi zaslužili osudu, On nas ne osuđuje. Godinu za godinom On trpi naše slabosti i neznanje, našu nezahvalnost i tvrdoglavost. I premda lutamo, iako smo tvrdog srca, i zanemarujemo Njegovu svetu Riječ, Njegova je ruka ipak ispružena da spasi.
Milost je Božja osobina koja se izriče u odnosu spram nedostojnih ljudskih bića. Mi je nismo tražili, već je ona poslana da traži nas. Bog se raduje izlijevajući svoju milost na nas, ne zbog toga što smo dostojni, već zato što smo krajnje nedostojni. Jedino “opravdanje” zbog kojega možemo tražiti Njegovu milost jest naša velika potreba.
Kroz Isusa Krista, Gospodin Bog tijekom cijeloga dana pruža svoju ruku u znak poziva grešnim i palim dušama. On želi primiti sve. Kod Njega su svi dobrodošli. On se ponosi time da oprosti najvećem grešniku. On će oteti plijen jakome i izbaviti zarobljene; On će istrgnuti glavnju iz ognja. On će spustiti zlatni lanac svoje milosti do najnižih ponora ljudske bijede i podići duše ponižene i okaljane grijehom.
Svako je ljudsko biće predmet nježnog zanimanja Onoga koji je dao svoj život da ljude dovede natrag k Bogu. Kao što pastir vodi skrb o ovcama iz svoga stada, tako Isus postupa s dušama koje su bespomoćne i koje muči osjećaj krivnje, i s onima koji su izloženi propasti pred Sotoninim lukavstvima i zamkama.
Spasiteljev primjer treba postati pravilom našeg rada za iskušane i one koji su u zabludi. Mi trebamo prema drugima pokazati isto zanimanje, nježnost i trpeljivost kakvu je On pokazao prema nama. “Kao što sam ja ljubio vas”, kaže Isus, “ljubite i vi jedan drugoga.” (Ivan 13,34) Ako Krist prebiva u nama, mi ćemo otkrivati Njegovu nesebičnu ljubav svima s kojima dolazimo u dodir. Kad vidimo muškarce i žene kojima treba razumijevanje i pomoć, mi nećemo pitati: “Jesu li oni dostojni?”, već: “Kako im mogu izaći u susret?”
Bogati i siromašni, visoki i niski, slobodni i sputani, svi su Božje nasljedstvo. On, koji je dao svoj život da spasi čovjeka, u svakom ljudskom stvorenju vidi vrijednost koja nadilazi ljudske ograničene procjene. U svjetlosti križa, trebamo shvatiti kako Isus cijeni jednu dušu. Učinivši to, razumjet ćemo da su ljudska bića, ma kako ponižena, plaćena previsokom cijenom da bi u postupanju s njima mogla postojati hladnoća i prijezir. Tada ćemo shvatiti važnost rada za naše bližnje, da bi i svi oni mogli pristupiti k prijestolju milosti.
Izgubljeni novčić iz Isusove usporedbe, premda je ležao u prašini i smeću, još je uvijek bio srebro. Njegov vlasnik ga je tražio jer je imao vrijednost. Tako je svaka duša, ma kako ponižena grijehom, dragocjena u Božjim očima. Kao što je novčić nosio lik i oznaku vladajuće moći, tako je čovjek, kad je bio stvoren, nosio Božji lik i Božje ime. Premda izobličeni i bez sjaja zbog utjecaja grijeha, tragovi ove oznake ostaju na svakoj duši. Bog želi tu dušu vratiti i na njoj ponovno urezati svoj lik u pravdi i svetosti.
Kako malo suosjećamo s Kristom u onome što bi trebalo biti najčvršćom sponom jedinstva između nas i Njega — u razumijevanju za one koji su izobličeni grijehom, pod teretom krivnje, za duše u nevolji, mrtve u prijestupima i grijesima! Naš je najveći grijeh nečovječnost čovjeka prema čovjeku. Mnogi su uvjereni da predstavljaju Božju pravdu, dok sasvim zaboravljaju predstaviti Njegovu nježnost i veličinu Njegove ljubavi. Često su duše prema kojima se ovi drže namršteno i neumoljivo na udaru kušnji. Sotona vodi borbu s ovim dušama, koje zbog grubih, bezosjećajnih riječi postaju razočarane i padaju kao plijen kušaču.
Raditi sa srcima ljudi veoma je složeno. Samo Onaj koji čita srce zna način kojim će dovesti ljude k pokajanju. Samo nam Njegova mudrost može podariti uspjeh u dodiru s izgubljenima. Vi možete zauzeti kruti stav i misliti: “Ja sam svetiji od tebe”, i bez obzira koliko imali pravo u onome što tvrdite, takve riječi nikada neće taknuti srca. Kristova ljubav, izražena u riječi i djelu, ostvarit će pristup duši, dok stalno ponavljanje pravila i propisa ili neprestano dokazivanje neće postići ništa.
Trebamo imati više onakvog razumijevanja kakvoga je Krist imao; ne samo razumijevanja prema onima za koje mislimo da su u svemu kako treba, već razumijevanja za sirote, one koji pate, koji se muče, često podliježu slabostima, koji griješe i kaju se, koji su kušani i razočarani. Trebamo poći k svojim bližnjima, dirnuti njihovim slabostima i nemoćima, kao što je to činio i naš Veliki svećenik.
Krist je pozvao prognanog, carinika i grešnika, prezrene u narodu, i dobrotom i blagošću svojega srca pokrenuo ih da dođu k Njemu. Skupina koju On nikada nije bio spreman braniti i podržavati bili su oni koji su stajali po strani, diveći se sami sebi i gledajući s visine na druge.
Krist nam daje zadaću: “Iziđi na putove i među ograde, i natjeraj da dođu, da mi se napuni kuća.” Poslušno slijedeći ove riječi, moramo otići k onima koji ne poznaju Boga u našoj blizini, i k onima koji su daleko. “Carinici i bludnice” moraju čuti Spasiteljev poziv. Blagošću i strpljenjem njegovih vjesnika, ovaj poziv postaje silom koja pokreće i podiže one koji su pali u najdublje ponore grijeha.
Kršćanske pobude zahtijevaju od nas da radimo nepokolebljivom marljivošću, zanimanjem koje ne jenjava, stalno sve većom upornošću za duše koje Sotona nastoji uništiti. Ništa ne smije obeshrabriti naša ozbiljna nastojanja u spašavanju izgubljenih.
Zamijetite kako je kroz cijelu Božju riječ kao nit protkan duh koji poziva i moli muškarce i žene da dođu Kristu. Trebamo čvrsto prihvatiti svaku priliku, u osobnom životu ili javno, da kažemo sve što treba, da istaknemo sve pobude od neprocjenjive vrijednosti; da bismo time ljude doveli k Spasitelju. Svom svojom snagom povedimo ih da gledaju u Isusa i prihvate Njegov život samoodricanja i žrtve. Pokažimo kako očekujemo od njih da uporabom svakog od Njegovih darova u slavljenju Njegova imena, obraduju njegovo srce.
Spašeni nadom
“Nadom smo spašeni.” (Rimljanima 8,23) Moramo pomoći onima koji su pali, kako bi razumjeli da za njih nije prekasno da budu ljudi. Krist je ukazao čast čovjeku i time u njemu samome pobudio osjećaj časti. On je s puno poštovanja postupao i s onima koji su najniže pali. Kristu je svaki dodir s neprijateljstvom, pokvarenošću i nečistoćom pričinjavao trajnu bol, ali On nikada nije izgovorio nijednu riječ kojom bi pokazao da su Njegovi osjećaji bili užasnuti, ili Njegova profinjena osjetila povrijeđena. Ma kako zle bile navike, ma kako jake predrasude ili ma kako drske strasti ljudskih bića, On je svima prilazio s nježnošću punom sućuti. Postajući sudionicima Njegova duha, mi ćemo sve ljude smatrati svojom braćom sa sličnim kušnjama i nevoljama, koji često padaju i trude se ponovno ustati, koji ratuju s razočaranjima i teškoćama i čeznu za sućuti i pomoći. Tada ćemo im prići na takav način kojim ih nećemo ni razočarati niti odbiti, već ćemo u njihovim srcima probuditi nadu. Ovako ohrabreni, oni sa sigurnošću mogu reći: “Ne raduj se mome zlu, dušmanko moja, ako sam pao, ustat ću; ako boravim u tminama, Jahve je svjetlost moja. Moram podnositi srdžbu Jahvinu, jer sam protiv njega sagriješio, sve dok on ne prosudi spor moj i izrekne pravdu; izvest će me na svjetlost, gledat ću pravednost njegovu.” (Mihej 7,8.9)
“Iz svoga prebivališta motri sve stanovnike zemaljske: on je svima srca stvorio i pazi na sva djela njihova.” (Psalam 33,14.15)
On nas poziva kad dolazimo u dodir s iskušanima i onima koji su u zabludi, da pazimo “na samoga sebe, da i ti ne budeš iskušan”. (Galaćanima 6,1) Sa svijesti o vlastitim slabostima, imat ćemo razumijevanja za slabosti drugih.
“A tko tebi daje prednost pred drugima? Što li imaš što nisi primio?” “Ne dopustite da vas nazivaju rabbi, jer imate samo jednog Učitelja, a svi ste braća!” “A ti, zašto sudiš brata svoga? … Zato ne sudimo više jedan drugoga, nego radije mislite na to da ne stavljate pred brata nešto zbog čega bi mogao posrnuti ili se spotaknuti!” (1. Korinćanima 4,7; Matej 23,8; Rimljanima 14,10.13)
Uvijek se javlja ponižavajući osjećaj kad nas tko upozorava na naše zablude. Neka nitko upućivanjem nepotrebnog ukora ne unese još veću gorčinu u srce. Ukoravanjem se još nitko nije vratio na pravi put; ali su zato mnogi tako bili odbijeni i potaknuti da otvrdnu svoja srca prema osvjedočenju Svetoga Duha. Blag duh i nježno, ljubazno postupanje mogu spasiti one koji su u zabludi i pokriti mnoštvo grijeha.
Apostol Pavao je smatrao nužnim da ukori onog koji postupa pogrešno, ali kako se pažljivo trudio da pokaže svoje prijateljstvo zabludjelome! Kako mu je brižno objasnio zašto tako postupa! On im je pomogao da razumiju koliko mu je teško nanijeti im bol. On je pokazao svoje povjerenje i razumijevanje prema onima koji su se borili da pobijede.
“Da, pisao sam vam u velikoj tuzi”, pisao je Pavao, “u tjeskobi srca i s mnogim suzama, ne da vas ražalostim, već da upoznate preveliku ljubav koju imam prema vama.” (2. Korinćanima 2,4) “Zbilja, ako sam vas i ražalostio poslanicom, nije mi žao. Ako sam i žalio … sad se radujem; ne zbog toga što ste postali žalosni, nego zbog toga što vas je ta žalost dovela k obraćenju. … Pazite samo koliku je gorljivost proizvela u vama ta ista žalost koja je po promisli i volji Božjoj! Štoviše! Koliko opravdanje! Koliko ogorčenje! Koliki strah! Koliku čežnju! Koliki žar! Koliku kaznu! Svime ste pokazali da ste nedužni. … To nas je utješilo.” (2. Korinćanima 7,8-13)
“Radujem se što se u svemu mogu pouzdati u vas.” “Zahvaljujem Bogu svome kad god vas se sjetim — svaki put u svakoj svojoj molitvi rado molim za vas sve — zbog vašeg udjela u širenju Radosne vijesti od prvoga dana do sada. … Siguran sam u ovo isto da će onaj koji je počeo dobro djelo među vama dovršiti ga do Dana Krista Isusa. I pravedno je da ove osjećaje gajim prema svima vama, jer vas nosim u srcu. … Zato, moja ljubljena i vruće željena braćo, moja radosti i moja kruno, ostanite, ljubljeni, tako čvrsto u Gospodinu!” “Da, mi sad oživljujemo ako vi čvrsto stojite u Gospodinu.” (2. Korinćanima 7,16; Filipljanima 1,3-5; 1,6.7; 4,1; 1. Solunjanima 3,8)
Pavao je pisao ovoj braći kao “svetima u Kristu Isusu”; ali on nije pisao onima koji su bili savršeni u karakteru. On im je pisao kao muškarcima i ženama koji su se opirali kušnji i bili u opasnosti od pada. On im je govorio o “Bogu, izvoru mira, koji izvede od mrtvih našega Gospodina Isusa, velikog pastira ovaca”. On im je ulio sigurnost da će ih On “zbog krvi vječnoga Saveza, osposobiti za svaku vrstu dobra djela, da mognete izvršiti njegovu volju. Neka ostvari u nama ono što je pred njim ugodno, po Isusu Kristu.” (Hebrejima 13,20.21)
Kada netko tko je pogriješio postane svjestan svoje zablude, pazite da ne uništite njegovo samopoštovanje. Nemojte ga razočarati ravnodušnošću ili nepovjerenjem. Nemojte reći: “Prije nego što mu poklonim svoje povjerenje, pričekat ću da vidim hoće li izdržati.” Često je baš ovako nepovjerenje povod da onaj tko je kušan posrne.
Moramo se truditi da shvatimo slabost drugih. Malo poznajemo kušnje srca onih koji su bili okovani lancima tame i kojima nedostaju odlučnost i moralna snaga. Najviše sućuti zaslužuje onoaj tko je opterećen grižnjom savjesti; on je kao netko tko je ošamućen, tko posrće i pada u prašinu. On ne može ništa jasno vidjeti. Um je pomračen, on ne zna kamo uputiti svoje korake. Mnoge jadne duše nailaze na nerazumijevanje, na ponižavanje, one su ispunjene očajanjem i agonijom duše — kao izgubljene, zalutale ovce. Ne mogu naći Boga, pa ipak u njima postoji duboka težnja za oprostom i mirom.
O, neka ne bude izgovorena nijedna riječ koja će izazvati još dublju bol! Duši izmučenoj od života u grijehu, koja ne zna gdje da nađe olakšanje, predstavite Spasitelja punog razumijevanja. Uzmite je za ruku, ohrabrite je, uputite joj riječi ohrabrenja i nade. Pomozite joj da se uhvati za ruku Spasitelja.
Mi se prebrzo razočaramo u vezi s dušama koje se odmah ne odazovu na naša nastojanja. Nikada ne trebamo popustiti u radu za neku dušu ako još postoji ijedan plamičak nade. Za ove je dragocjene duše samopožrtvovni Otkupitelj platio previsoku cijenu da bismo ih mi olako prepustili moći kušača.
Trebamo se postaviti u položaj onoga koji je kušan. Razmišljajmo o moći naslijeđa, o utjecaju zlog društva i okoline, o moći štetnih navika. Zar se onda možemo čuditi što su mnogi u takvim okolnostima poniženi? Zar se onda trebamo pitati zašto su oni tako spori da odgovore na napore koji se ulažu za njihovo dobro?
Često će oni koji su naoko bili grubi i nepristupačni, a čija su srca sada zadobivena za evanđelje, biti među Božjim najodanijim sljedbenicima i braniteljima. Oni nisu u cijelosti izopačeni. Iza odbojna izgleda nalaze se dobre pobude, preko kojih bi se s njima moglo doći u dodir. Bez ruke spremne na pomoć mnogi se nikada ne bi oporavili, dok se strpljivim, ustrajnim trudom mogu kod njih postići divni rezultati. Njima su potrebne nježne riječi, blago razumijevanje, dirljiva pomoć. Treba im takav savjet koji neće ugasiti onaj slabašni plamičak hrabrosti u duši. Neka suradnici u Božjem djelu, koji dolaze u dodir s njima, uzmu ovo u obzir.
Mi ćemo naići na takve čiji su umovi tako dugo bili pod izopačujućim utjecajem da oni u ovom životu nikada neće postati ono što bi mogli da su uživali povoljnije uvjete. Ali sjajne zrake Sunca pravde mogu naći put u takve duše. Njihova je prednost da žive životom koji se uspoređuje s Božjim. Usadite u njihove umove misli koje uzdižu, koje oplemenjuju. Neka im vaš život nedvosmisleno prikaže razliku između pokvarenosti i čistoće, tame i svjetlosti. Dopustite im da u vašem primjeru čitaju što znači biti kršćanin. Krist može podignuti onoga koji je najgrešniji i postaviti ga tamo gdje će biti priznat za Božje dijete, i s Kristom za nasljednika besmrtne baštine.
Čudom božanske milosti mnogi mogu postati sposobni za koristan život. Prezreni i napušteni, oni su doživjeli krajnje razočaranje; oni mogu biti naoko hladni i nepristupačni. Ali djelovanjem Svetoga Duha nestat će neosjetljivosti koja je zatvarala put svakoj nadi u njihov duhovni napredak. Um koji je bio tup i pomućen probudit će se. Rob će grijeha biti slobodan. Neznanje će i porok biti pobijeđeni. Vjerom koja kroz ljubav radi srce će biti očišćeno i um prosvijećen.
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Služba liječenja”, Znaci vremena, 2014., poglavlje 10)