Otpočnimo tako što ćemo se na svježi način osvrnuti na podrijetlo subote u Postanku. Ali ovog puta — osim što ćemo navoditi Postanak 2,1-3 kao izdvojeni dokaz da je subota dana još u Edenu i da je zbog toga moraju poštovati svi ljudi, a ne samo Židovi — pogledat ćemo širi događaj u kojem je subota uspostavljena. Gledajući cijeli događaj u kojem subota nastaje, otkrit ćemo predivnu istinu koju ona objavljuje. U Postanku 1 i 2 vidimo kako Bog stvara po namjernom umjetničkom obrascu: oblikuje prostor od građe, a zatim taj prostor ispunjava životom. Prva tri dana Stvoritelj oblikuje prostor tako što dijeli stvorenu građu. Sljedeća tri dana On taj prostor ispunjava živim stvorenjima.
Prvog dana Bog oblikuje nebo i Zemlju i odvaja svjetlo od tame, a onda četvrtog dana taj prostor ispunjava Suncem, Mjesecom i zvijezdama. Drugog dana Bog oblikuje prostor vode i neba, a zatim petog dana taj prostor ispunjava ribama i pticama. Trećeg dana Bog oblikuje prostor kao suhu zemlju, i onda šestog dana ispunjava zemlju životinjama i stvara čovjeka. Zatim dolazi vrhunac svega što radi: Bog stvara subotu i ispunjava je sobom. Sedmi dan je jedinstveni prostor, jer nije materijalan, već je prostor odnosa; i nije ispunjen materijalnim stvarima, već blagoslovom druženja, to jest zajedništva s Bogom.
“Tako bude dovršeno nebo i zemlja sa svom svojom vojskom. I sedmoga dana Bog dovrši svoje djelo koje učini. I počinu u sedmi dan od svega djela koje učini. I blagoslovi Bog sedmi dan i posveti, jer u taj dan počinu od svega djela svoga koje učini.” (Postanak 2,1-3)
Ono što je ovdje opisano nije odmor od tjelesnog umora, za koji je obično potreban san, već je to odmor u smislu zadovoljstva, za koji je potrebno uživanje. Bog nije umoran — On je sretan, zadovoljan i ispunjen. On je davao, davao i davao izlijevajući svoju silu kako bi stvarao. Sada je završio posao i zauzvrat od svojih stvorenja prima zadovoljstvo uzvraćene ljubavi, što je upravo bio Njegov plan za nas — da prvo budemo blagoslovljeni onim što ćemo primiti od Njega sa stajališta odmora, a zatim da se uključimo u davanje svoje sile natrag Njemu, a potom i jedni drugima. Tako je dakle Bog “posvetio” sedmi dan. Riječ doslovno znači jedinstven ili drukčiji. Bog nam daje subotu, jedinstvenu u prostoru i vremenu, za uživanje u druženju između Njega i nas, kao stalni podsjetnik da je prava narav našeg odnosa s Njim uzvraćena ljubav.
Ali to nije sve. Sada slijedi još ljepši dio.
Primijetite kako su ljudi bili stvoreni na kraju šestog dana, nakon što je Božji “posao” stvaranja bio “završen”. Zbog toga ljudi nisu sudjelovali u samom djelu stvaranja, niti su svjedočili Božjoj zauzetosti u tom djelu. Zamislite samo tu sliku. Adam se budi u život i pred njim se pojavljuje Stvoriteljevo lice. Oni ostvaruju kontakt očima. Kakav trenutak! Bog kaže nešto poput: Zdravo! Dobrodošao u postojanje! Ja sam tvoj Stvoritelj i sve sam ovo prekrasno stvorio za tebe. U tom trenutku je nešto potrebno kako bi se taj odnos mogao nastaviti: vjera, vjerovanje, povjerenje da je ono što je Bog rekao istina. Pavao se na ovo osvrće u Hebrejima 11,1: “Vjera je jamstvo za ono čemu se nadamo, dokaz za one stvarnosti kojih ne vidimo.” Zatim u trećem retku dodaje: “Vjerom doznajemo da je svijet stvoren Božjom riječju, tako da je vidljivo proizvedeno od nevidljivoga.”
Adam nije vidio Boga kako stvara, ali on u sebi pronalazi pouzdanje, ovisnost i duševni mir u Onome koji mu se obraća. Vjera je ugrađena u njegovu narav. On osjeća da je voljen i Božja ljubav izvlači povjerenje iz njegovog srca. Bog zatim stvara Evu. Ali On se nije okrenuo Adamu i rekao: Gledaj sad ovo! I puf, Eva se stvorila pred Adamom. Ne. On je Adama uspavao i onda je stvorio Evu. Ona se, kao i Adam, budi kako bi živjela vjerom, a potom Adam otvara svoje oči po drugi put s vjerom u svojeg Stvoritelja i vjerujući objašnjenju da je ovo prelijepo stvorenje koje sada stoji pred njima također poteklo iz velike Stvoriteljeve sile. I tako su oni stajali, muškarac i žena, u predivnom vrtu koji su vjerom primili kao besplatan dar. Zapazite ovo: subota je bila prvi dan njihovih života. Oni su se prvo odmarali razmišljajući o stvarnosti njihove uske ovisnosti o Stvoritelju, i zatim su, ispunjeni snagom Njegove ljubavi, otišli na posao njegovanja vrta prvog dana u tjednu.
Izvještaj o stvaranju koji Adama i Evu postavlja kao primatelje završenog posla pruža nam moćnu poruku: mi, ljudska bića, stvorenja smo odmora, prije negoli što smo stvorenja rada. Mi smo stvoreni duševno, osjećajno i s odnosom prema drugima, kako bismo od Boga primili, prije nego što ćemo Bogu i ostalima moći vratiti to isto. Što se nas tiče, mi ljubimo, “jer je on nas ljubio prije” (1. Ivanova 4,19). To je narav odnosa između Stvoritelja i stvorenja.
Ty Gibson
(tekst je preuzet iz knjige Isus – središte svega)