Uloga Izraela bila je određena vjerskom naravi i teološkim značenjem imena “Izrael” u Starome zavjetu. Ime Izrael rabi se u dvostrukom značenju: s jedne strane to je ime naroda ili etničke zajednice, a s druge strane odnosi se na Jahvin narod kao vjersku zajednicu. Od samog početka ime Izrael u Starome zavjetu nosi vjersko obilježje, tumači se onako kako ga je sam Bog objasnio patrijarhu Jakovu nakon što je ovaj ustrajno molio Boga za blagoslov: “Više se nećeš zvati Jakov, nego Izrael, jer si se hrabro borio i s Bogom i s ljudima, i nadvladao si.” (Post 32,28; 35,9.10; Hoš 12,3.4) Tako se pokazalo da je ime Izrael božanskog podrijetla. Ono je simbolički prikazivalo Jakovljev novi duhovni odnos s Bogom i pokazivalo da se Jakov pomirio s Bogom zahvaljujući Njegovoj milosti. Pošto je dobio oprost, Jakovljevo je ime koje je “podsjećalo na njegov grijeh, promijenjeno u ime koje podsjeća na njegovu pobjedu” (Ellen G. White, Patrijarsi i proroci, str. 158). Ukratko, od samog početka, ime Izrael simbolički prikazuje osobni odnos pomirenja s Bogom.
Sveto podrijetlo ovog imena koje prikazuje uzvišenije zvanje nalazimo u cijelom Starome zavjetu. Preko proroka Hošee Bog podsjeća na Jakovljevu borbu s Jahvom kao primjer koji bi morala slijediti otpala izraelska plemena koja su se više uzdala u ratne konje Asirije i Egipta: “Ti se dakle Bogu svojemu vrati, čuvaj ljubav i pravednost i u Boga se svoga uzdaj svagda!” (Hoš 12,7; vidi rr. 4-7; 14,1-3) Drugim riječima, svi Izraelci moraju tražiti isti vjerski susret s Bogom i isto iskustvo preobraženja kakvo je stekao Jakov, da bi mogli biti svjetlo svijetu i primiti blagoslove Saveza.
Božju namjeru s Izraelom sažeto je izrazio Mojsije kad je rekao Faraonu: “Ovako kaže Jahve: Izrael je moj prvorođenac. Tražim od tebe da mi pustiš sina da mi iskaže štovanje.” (Izl 4,22.23) Izraelska su plemena bila pozvana da ukažu štovanje Gospodinu Bogu u skladu s Njegovom otkrivenom voljom. Izrael se razlikovao od svih ostalih naroda ne zbog svojih posebnih etničkih, moralnih ili političkih kvaliteta, već zato što ga je Bog izabrao da primi ispunjenje Njegovih obećanja koja je dao patrijarsima (Pnz 7,6-9). Bog je izbavio Izraela iz ropstva u Egiptu da bi ga na poseban način povezao sa sobom: “Vi ste vidjeli što sam učinio Egipćanima; kako sam vas nosio na orlovskim krilima i k sebi vas doveo. Stoga, budete li mi se vjerno pokoravali i držali moj Savez, vi ćete mi biti predraga svojina mimo sve narode – ta moj je sav svijet! – vi ćete mi biti kraljevstvo svećenika, narod svet.” (Izl 19,4-6)
Izraelci su bili izabrani i izbavljeni iz Egipta Božjom rukom da bi postali sveti narod, odvojeni da drže Božji savez i da budu svećenici ili posrednici između Boga i neznabožačkih naroda. Izrael je ujedno bio spašen milošću od smrtnog neprijatelja na Božju slavu i za spasenje drugih naroda. Ponovljeni zakon uči da je svrha izbora Izraela bila duboka religijska zadaća. Na Božje spasiteljsko djelo trebali su odgovoriti kao “sinovi Jahve, Boga svoga” (Pnz 14,1), ljubiti Boga svog Saveza s potpuno posvećenim srcem (Pnz 6,5), dragovoljno Ga slušati (rr. 6,6-9.18) i služiti jedino Njemu (rr. 6,13-15). U tom vjerskom smislu Izrael je bio pozvan da se oslobodi idolopoklonstva, da bude “potpuno i sav predan (tāmîm) Gospodinu Bogu svojemu” (Pnz 18,13 – Ša; također 13,1-5; Izl 20,1-3). Da bismo razumjeli izbor Izraela, od izuzetne je važnosti da shvatimo kako božanska milost ima prednost pred moralnom poslušnošću. Mojsije je objasnio: “Pozor, Izraele, i slušaj! Danas si postao narodom Jahve, Boga svoga, zato slušaj glas Jahve, Boga svoga, i vrši zapovijedi njegove i zakone njegove koje ti danas naređujem.” (Pnz 27,9.10)
Nakon izlaska Izrael je bio mnogo više od etničke zajednice; bio je prvenstveno otkupljeni narod, vjerska zajednica koja je svoje jedinstvo i zadaću našla u božanskom otkrivenju Jahve, utjelovljenom u Tori. Božja osobna riječ i aktivnost uzdigli su Izraela na razinu zajednice ili skupa (qahal) štovatelja koji svoje znanje o spasenju i posvećenju trebaju dijeliti s ostatkom čovječanstva.
Kod Šekema je Jošua zajedno s Izraelom obnovio odluku da će u svim budućim naraštajima štovati isključivo Jahvu. U ovoj obnovi Saveza Izrael se obvezao da će obnoviti svoje srce i reformirati svoj život u skladu s otkrivenom voljom svojeg Otkupitelja-Boga: “Služit ćemo Jahvi, Bogu svojemu, i glas njegov slušati.” (Jš 24,24) Izrael je svoj Savez s Bogom stalno obnavljao svetim liturgijama za godišnjih blagdana u Božjem Svetištu. Tako su vjerske svetkovine neprestano pozivale Izraelce da se vrate Savezu s Bogom i ožive svoje sudjelovanje u otkupljenju i slobodi izlaska.
Knjiga Psalama rabi ime Izrael više od pedeset puta za skup koji iskazuje štovanje Jahvi u jeruzalemskom hramu (Ps 147,19.20; 148,14; 149,2). Psalmi pokazuju da je izraelska religija utemeljena na Mojsijevoj Tori. Ove pjesme ne samo da podsjećaju na Božja otkupiteljska djela u prošlosti, već također uče Izrael da je slavljenje Gospodina zbog svih Njegovih blagoslova srž Izraelova poziva i izbora (Ps 103). Psalmisti nisu slavili Jeruzalem, Davida ni Izrael, već Izraelovog Boga kao Stvoritelja i Otkupitelja Izraela. On je izabrao brdo Sion za zemaljsko središte svojeg sveopćeg kraljevstva (Ps 2; 87).
Ezekiel izjavljuje: “Ovako govori Jahve Gospod: Ovo je Jeruzalem! Postavih ga u središte narodâ, okružih ga zemljama!” (Ez 5,5) Izraelsko bogoštovlje u osnovi je bilo nadahnuto nadom u dolazak Mesije ili Kralja-Svećenika koji će ispuniti Božja obećanja Abrahamu i njegovim sinovima, obećanja koja se odnose na spasenje svijeta: “Sva plemena na zemlji tobom će se blagoslivljati.” (Post 12,3; Gal 3,8)
Najveća je težnja Izraelovih psalama da svi ljudi priznaju Jahvinu vlast: “Sve što god diše, Jahvu neka slavi! Aleluja!” (Ps 150,5) Veliki povijesni psalmi (77; 78; 105; 106; 107) pokazuju Izraelu da je njegova povijest najvećim dijelom niz propusta da na odgovarajući način odgovori na Božje spasiteljske pozive. Ezekiel pred otpalim Jeruzalemom uzdiže ogledalo izraelske povijesti pobuna i oskvrnuća Božjeg Svetišta (Ez 16; 23). Prorok uglavnom vidi Izrael kao buntovni i neposlušni narod. Ipak, i dalje postoji vjerni ostatak pravog Božjeg naroda i zato je on poseban predmet božanske skrbi.
Božji plan da preko Izraela blagoslovi sve narode ispunit će se, ali na Božji poseban način: preko vjernog ostatka Izraela. Božji izabrani ostatak Izraela baštinit će obećanja i odgovornosti Saveza da prosvijetli svijet. Božja će vječna namjera opstati i na kraju se ispuniti. Proročka pretkazanja o obnovi Izraela nakon asirskog i babilonskog sužanjstva usredotočena su na božansku želju da se Izrael obnovi kao teokracija, kao duhovno očišćen i vjeran Božji narod (Iz 56; Ez 36; Jr 31), a ne kao svjetovna, politička država (Ez 20,32-38).
Nakon ropstva Izrael je bio vjerska zajednica okupljena oko obnovljenog hrama, a ne oko kraljevskog prijestolja. Malahija naglašava da samo oni Izraelci koji se “boje Jahve” pripadaju Božjem narodu i da će samo oni koji “mu služe” biti priznati kao Božja stečevina na posljednjem sudu (Mal 3,16-21; [3,16–4,3]). Svrha starozavjetnog obećanja o budućem ostatku bila je potvrditi da će se blagoslovi Izraelova Saveza ostvariti, ne na nevjernom etničkom Izraelu, već samo na izabranom Izraelu koji je vjeran Jahvi i koji se uzda u Izraelova Mesiju. Osnovna svrha Izraelove zadaće najjasnije je izražena u četiri proročanske “Pjesme o Sluzi Jahvinu” (Iz 42,1-4; 49,1-6; 50, 4-10; 52,13–53,12). Sluga je ovdje vjerni Izraelov Mesija, predstavnik Izraelaca koji utjelovljuje narod. Izrael je kao cjelina bio pozvan da bude misionarska zajednica, ali će na kraju samo Jedan ispuniti zadaću koju je opisao Izaija. Izabrani Sluga služit će Gospodinu ne samo u širenju znanja o pravome Bogu sve do krajeva Zemlje (Iz 42,1-4), već i u okupljanju i vraćanju Bogu vjernog Izraelovog ostatka (Iz 49,5.6). Izaija pravi razliku između Izraela koji je “slijep” i “gluh” sluga Jahvin (Iz 42,19.20) i Sluge patnika koji je poslušan Jahvi (Iz 42,1-4; 49,1-6; 50,4-10; 52,13–53,12). F. F. Bruce kaže: “No dok je Sluga u izvjesnom smislu predstavnik ili utjelovljenje Izraela, On se razlikuje od naroda kao cjeline kojem je, kao i (poslije) neznabožačkom svijetu, isprva bila namijenjena Njegova misija.” Sluga je snagu za svoju zadaću dobio od Boga i opravdan je od lažnih optužbi bilo židovskih, bilo neznabožačkih protivnika (Iz 50,4-9). Četvrta pjesma o Jahvinom Sluzi (Iz 52,13–53,12) detaljno opisuje Slugu: On ne samo što će biti izložen patnji i prijeziru, već i samoj smrti kao krunskom činu poslušnosti. Ovim činom On će ispuniti božansku namjeru i osigurati blagoslov i oslobođenje mnoštva. “Da, iz zemlje živih ukloniše njega, za grijehe naroda njegova na smrt ga izbiše. … Al se Jahvi svidje da ga pritisne bolima. Žrtvuje li život svoj za naknadnicu, vidjet će potomstvo, produžit sebi dane, i Jahvina će se volja po njemu ispuniti.” (Iz 53,8-10) Božji plan s Izraelom u pogledu neznabožaca nije, prema tome, bio osujećen ili odgođen, već je u Mesiji napredovao (Iz 53,10).
Hans K. LaRondelle