Kada dopustimo Isusu da bude naš Gospodin, On nas mijenja. Milost, Božja spasonosna ljubav, preobražava nas dok svakoga dana hodamo s Isusom.
Apostol Pavao je napisao: “Baš se tim očitova milost Božja u svoj spasiteljskoj snazi za sve ljude, da nas odgaja da se odrečemo bezbožnosti i svjetskih požuda te živimo umjereno, pravedno i pobožno u ovom svijetu kao ljudi koji iščekuju blaženo ispunjenje nade, naime pojavu sjaja velikoga Boga, našega Spasitelja, Isusa Krista. On je dao samog sebe mjesto nas da nas otkupi od bezakonja i očisti nas da budemo njegov izabrani narod, revan u djelima ljubavi.” (Titu 2,11-14)
Ovaj ulomak opisuje narav života koji se živi po Božjoj milosti. Sve se mijenja: naši izbori, naša nada i sve što nas pokreće.
Iz dana u dan mi se suočavamo s izborima. Svijet je uvijek tu sa svojim požudama: “Požuda tijela, požuda očiju, oholost zbog imetka” (1. Ivanova 2,16), ali nas milost uči da kažemo “Ne!” i izaberemo plemeniti put, Isusov put.
Nadalje, milost nas podupire dok čekamo na Isusa da se vrati. Mi ne znamo kada će On doći, ali znamo da će On doći zbog toga što je to obećao: “Opet ću doći i uzet ću vas k sebi.” (Ivan 14,3 – Šarić) Već u ovom životu On ispunjava naša srca radošću i mirom, ali ono najbolje nam tek predstoji: vidjet ćemo Ga licem u lice! Nadalje, Njegova milost nas pokreće da budemo sve ono što On želi da budemo – Njegov pročišćeni “izabrani narod, revan u djelima ljubavi”. (Titu 2,14)
Izraelskom narodu u pustinji Bog je zapovjedio: “Neka mi sagrade Svetište da mogu boraviti među njima.” (Izlazak 25,8) Slava Njegove nazočnosti, šekine, između keruba u Svetinji nad svetinjama u šatoru pokazivala je da se On drži svojega obećanja: On je zaista boravio među njima.
Božja čežnja
Bog još uvijek želi boraviti među svojim narodom. Mi nemamo Svetište u pustinji, niti prekrasan Hram u Jeruzalemu, ali mi imamo još divniji način spoznaje da je Bog među nama. Veliki JA SAM, Stvoritelj svemira, spušta se da bi prebivao u nama! Neće više prebivati u šatoru, niti u hramu od zlata, srebra i dragog kamenja, već u tijelu! Apostol Pavao nas pita: “Ili zar ne znate da je vaše tijelo hram Duha Svetoga, koji stanuje u vama i koji vam je dan od Boga?” I potom nastavlja: “Ne znate li da ne pripadate sami sebi jer ste kupljeni? Proslavite, dakle, Boga svojim tijelom!” (1. Korinćanima 6,19.20)
Kako Bog može prebivati u nama, to je tajna: “Krist, nada slave, jest među vama.” (Kološanima 1,27) Ali svaki muškarac ili žena, dječak ili djevojčica koji je prihvatio Isusa kao Spasitelja i Gospodina, zna da je to činjenica. Isus je jednako stvaran kao i naš najbolji prijatelj; On jest naš najbolji Prijatelj.
Stoga mi nastojimo biti Bogu na čast u svemu što činimo. Naša tijela nisu samo živi hramovi; oni su žive žrtve koje se prinose u hvali i obožavanju Gospodina čija nas je milost spasila. “Zaklinjem vas, braćo, milosrđem Božjim da prinesete sebe kao žrtvu živu, svetu i ugodnu Bogu – kao svoje duhovno bogoštovlje. Nemojte se prilagođavati ovomu svijetu! Naprotiv, preobličavajte se obnovom svoga uma…” (Rimljanima 12,1.2)
Ne samo da je svatko od nas hram Svetoga Duha, već je Božja namjera da Njegov narod i kao cjelina bude sveto mjesto na kojemu će On boraviti i gdje će se Njegova nazočnost očitovati.
Apostol Pavao piše: “Ne znate li da ste hram Božji i da Duh Božji prebiva u vama? Ako tko razara hram Božji, njega će Bog razoriti, jer je svet hram Božji, a taj ste vi.” (1. Korinćanima 3,16)
Bog želi da crkva odsjajuje Njegovu svetost. Ona treba biti svemirski prikaz Božje ljubavi, mudrosti i milosti. Koji uzvišeni ideal!
Petar nastavlja: “Dopustite da se od vas samih kao živog kamenja sagradi duhovna kuća, sveto svećeništvo, da prinosi duhovne i Bogu ugodne žrtve po Isusu Kristu!” (1. Petrova 2,5) U drevna vremena je Hram u Jeruzalemu bio čudo kojemu su se divili ljudi iz bliza i daleka. To je vrsta svjedočanstva kakvo Bog želi da Njegova crkva bude u ovim zadnjim danima zemaljske povijesti – nešto što će privlačiti ljude Isusu.
Slava crkve nije u veličanstvenim građevinama i skupim objektima. Naši molitveni domovi bi trebali biti privlačni i predstavljati Gospodina koji u njima prebiva, ali ne dopustimo si da upadnemo u klopku svjetovnog pokazivanja i nadmenosti. Slava crkve je u ljudima koji se u njoj okupljaju, u ozbiljnosti našeg štovanja i slavljenja Gospodina te u ljubavi i prihvaćanju koje pokazujemo jedan drugome.
Poniznim korakom naprijed Iako je naša crkva imala najskromnije početke, izrodivši se iz razočaranja šačice ljudi i brojeći svega nekoliko vjernika, raširili smo se do svih krajeva Zemlje. … Svake godine više od milijun ljudi pristupa našim redovima. Upravljamo s više od stotinu sveučilišta i fakulteta, kao i mnogim bolnicama, klinikama i izdavačkim kućama.
Slavim Boga za ono što je učinio i što nastavlja činiti u našoj sredini! Zastanimo kako bismo dali svu slavu i čast Njemu. Međutim, čuvajmo se da u našim srcima, čak i dok izgovaramo pobožne fraze, ne počnemo razmišljati poput Nabukodonozora: “Nije li to taj veliki Babilon što ga ja sagradih?” (Daniel 4,27)
Kad netko zakorakne u adventističku crkvu, na što ta osoba nailazi? Osjeti li istoga trenutka da se ovdje nalazi Bog? Osjeća li toplinu, brigu i prijateljstvo svetaca koji izražavaju dobrodošlicu? Čuje li ona s propovjedaonice Božju riječ? Uzdiže li se Krist – iz zahvalnosti za milost, spasenje i nadu?
Srce mi zadrhti pri pomisli koliko često ozbiljno podbacujemo u onome što treba pokazati u praksi. Mi molimo divne molitve i pjevamo prekrasne himne; ali prečesto su ponos onime što imamo pokazati, želja da ostavimo dojam na druge te gajenje ružnih osjećaja prema onima koji su drukčiji od nas po svojoj rasi, spolu, obrazovanju ili društvenom položaju – u potpunoj suprotnosti s našim zvanjem Božjeg naroda ostatka.
Crkva je dragocjena u Božjim očima. Ona je središte Njegovog djelovanja, mjesto gdje se živa milost pokazuje svijetu kroz tijelo vjernika. “Krist [je] ljubio Crkvu i sam sebe predao za nju, da je posveti čisteći je u kupelji vode uz pratnju riječi, da sam sebi privede Crkvu krasnu, bez ljage, bez bore, bez ičega tomu slična, da bude sveta i bez mane.” (Efežanima 5,25-27)
I Ellen G. White je također dala puno savjeta što se tiče Božjeg ideala za crkvu:
“Crkva je oruđe koje je Bog odredio za spašavanje ljudi. Ona je ustrojena za službu i njezina je zadaća da u svijetu navijesti Evanđelje. Od samog početka Bog je namjeravao da Crkva prikaže svijetu Njegovu puninu i dostatnost. Vjernici Crkve, oni koje je pozvao iz tame u svoje divno svjetlo, trebaju odsjajivati Njegovu slavu. Crkva je riznica bogatstva Kristove milosti i po njoj će se u konačnici čak i ‘poglavarstvima i vlastima na nebesima’ objaviti vrhunski i cjeloviti prikaz Božje ljubavi (Efežanima 3,10).” (Djela apostolska, Znaci vremena, Maruševec 2003., str. 7)
“Premda izgleda slaba i pogrešiva, Crkva je jedini predmet na koji Bog na poseban način obraća svoju punu pozornost. Ona je pozornica Njegove milosti na kojoj s uživanjem otkriva svoju moć da preobrazi srca.” (Isto, str. 8,9)
Na drugim mjestima Ellen G. White piše da Krist nosi crkvu u svom srcu (Christian Service, str. 243), da je crkva škrinjica s Božjim draguljima (Testimonies for the Church, sv. 6, str. 261), da je ona Kristova utvrda u pobunjenom svijetu (Medical Ministry, str. 89), da je ona Kristova predstavnica na Zemlji (Djela apostolska, str. 77), da je ona Bogu važnija od svega na Zemlji (Isusove usporedbe, str. 108), te da je ona Božja svojina (Testimonies to Ministers, str. 19).
Kakva li je to prednost biti dijelom Božje obitelji na Zemlji! Nemojmo se nikada olako ponašati prema članstvu u crkvi, kao da je crkva klub kojemu smo se odabrali pridružiti ili napustiti ga kad nam se to svidi.
Isus, naš Veliki svećenik u nebeskom Svetištu, Gospodar je Crkve. Dok On za nas služi na Nebu, predajmo se svakog trenutka iznova Njegovoj preobražavajućoj milosti, veličajući Ga u našem tjelesnom hramu i izgrađujući crkvu “koja je njegovo tijelo”. (Efežanima 1,23)
William G. Johnsson