Mi živimo na ovome svijetu da bismo, po primjeru našeg Spasitelja, vršili službu za Boga. Mi se nalazimo na ovoj Zemlji da bismo postali slični Bogu u karakteru i da bismo Ga svojim životom službe otkrili ovome svijetu. Da bismo mogli biti Božji suradnici, da bismo postali slični Njemu i otkrili Njegov karakter, mi Ga moramo dobro poznavati. Mi Ga moramo upoznati onako kako nam se On otkriva.
Poznavati Boga osnova je svakog pravog odgoja i svake prave službe. To je jedini siguran čuvar od kušnje. Jedino nas poznavanje Boga može načiniti sličnima Njemu u karakteru.
Ta spoznaja treba svima koji rade na spašavanju svojih bližnjih. Preobražaj karaktera, neokaljanost života, uspjeh u službi, odanost pravim načelima — sve ovo stoji u ovisnosti o pravom poznavanju Boga. To znanje je najvažniji dio pripreme za ovaj i za vječni život.
“A razboritost je spoznaja Presvetog.” (Izreke 9,10)
Time što poznajemo Njega, nama je dano sve “što je potrebno za život i pobožnost”. (2. Petrova 1,3)
“A ovo je vječni život”, rekao je Isus, “spoznati tebe, jedino pravog Boga, i onoga koga si poslao, Isusa Krista.” (Ivan 17,3)
“Ovako govori Jahve: Mudri neka se ne hvale mudrošću, ni junak neka se ne hvali hrabrošću, ni bogati neka se ne hvali bogatstvom. A tko se hvaliti hoće, neka se hvali time što ima mudrost da mene spozna. Jer ja sam Jahve koji tvori dobrotu, pravo i pravdu na zemlji, jer to mi je milo — riječ je Jahvina.” (Jeremija 9,23.24)
Mi trebamo proučavati ono što je On otkrio o sebi.
“S Bogom ti se sprijatelji i pomiri, i vraćena će ti opet biti sreća. Ded prihvati Zakon iz njegovih usta, u srce svoje riječ njegovu usadi. … Svesilni će postat tvoje suho zlato, … Da, Svesilni bit će tvoje radovanje, i lice ćeš k Bogu dizati slobodno. Molit ćeš mu se, i uslišat će tebe, ispunit ćeš što si mu zavjetovao. Što god poduzeo, sve će ti uspjeti, i putove će ti obasjavat svjetlost. Jer on ponizuje ponos oholima, dok u pomoć smjernim očima pritječe.” (Job 22,21-29)
“Uistinu, njegova se nevidljiva svojstva, njegova vječna moć i božanstvo, promatrana po njihovim djelima, opažaju od postanka svijeta. Tako nemaju isprike.” (Rimljanima 1,20)
Priroda i ono što sada u njoj vidimo daju nam samo blijedu predodžbu o slavi Edena. Grijeh je umrljao ljepotu zemlje; tragovi zla mogu se vidjeti na svakoj tvari. Ipak je ostalo i mnogo lijepoga. Priroda nam govori da je Onaj koji je neograničen u moći, velik u dobroti, milosti i ljubavi, stvorio zemlju i obdario je životom i radošću. Iako je izgubilo svoju pravu ljepotu, sve što je stvoreno otkriva djelo ruku velikog Umjetnika. Kamo god se osvrnuli, možemo čuti Božji glas i gledati dokaze Njegove dobrote.
Od veličanstvenog zvuka grmljavine i stalne huke starog oceana, do umilnih pjesama što ispunjuju šumu glazbom i melodijama, tisuće glasova iz prirode govore Njemu u hvalu. Mi smo svjedoci Njegove slave na zemlji i u moru, na nebu, sa zadivljujućim preljevima boja koje se stalno mijenjaju, stvarajući očaravajuće prizore, ili se stapaju u lijepo suzvučje. Vječni brežuljci nam nijemo govore o Njegovoj moći. Stabla koja u svjetlosti sunca mašu svojim zelenim zastavama i cvijeće u svojoj nježnoj ljepoti govore o Onome tko ih je stvorio. Živo zelenilo, koje kao tepih pokriva zemlju, govori nam o Božjoj nježnoj skrbi za svoja najmanja stvorenja. Morske špilje i dubine zemlje otkrivaju Njegova blaga. On koji je stavio u ocean bisere, ametist i hrizolit među stijene, ljubitelj je onoga što je lijepo. Sunce, koje se podiže na nebeskom svodu, veleposlanik je Onoga koji je život i svjetlost svemu što je stvoreno. O Bogu govore sav sjaj i ljepota što krase zemlju i obasjavaju nebesa.
“Veličanstvo njegovo zastire nebesa, zemlja mu je puna slave.” (Habakuk 3,3)
“Dan danu to objavljuje, a noć noći glas predaje. Nije to riječ, a ni govor nije, nije ni glas što se može čuti, al’ po zemlji razliježe se jeka, riječi sve do nakraj svijeta sežu.” (Psalam 19,3-5)
Sve što je stvoreno govori o Njegovoj nježnoj, očinskoj brizi i o Njegovoj želji da pruži sreću svoj svojoj djeci.
Moćna sila koja djeluje u cijeloj prirodi i koja sve održava nije, kako to tvrde neki znanstvenici, samo načelo koje sve prožima, samo pokretačka energija. Bog je Duh; ipak, On je Biće koje ima osobnost; jer je sebe ovako otkrio:
“A Jahve je pravi Bog. Živi je on Bog i Kralj vječni. … Bogovi koji nisu stvorili neba ni zemlje moraju nestati s lica zemlje i ispod neba… Jakovljev dio nije kao oni: jer je on sve stvorio… On stvori zemlju snagom svojom, mudrošću svojom uspostavi krug zemaljski, i umom svojim razape nebesa.” (Jeremija 10,10.11.16.12)
Priroda nije Bog
Djelo Božjih ruku u prirodi nije sâm Bog u prirodi. Tvari u prirodi su izražaj Božjeg karaktera i moći; ali mi se prema prirodi ne trebamo odnositi kao prema Bogu. Umjetničke ruke ljudi stvaraju divna djela, predmete za divljenje; i ta djela nam otkrivaju nešto o karakteru i svijetu mašte i misli onoga tko ih je načinio; ali načinjena stvar nije stvaratelj. I ako je netko, ili nešto, zaslužio divljenje i slavu, onda to nije djelo, već stvaratelj djela. Prema tome, budući da je priroda samo izražaj Božjeg karaktera i stvaralaštva, onaj tko treba biti uzvišen nije priroda, već Bog prirode, Bog koji je stvorio prirodu.
“Dođite, prignimo koljena i padnimo nice, i poklonimo se Jahvi koji nas stvori!
U njegovoj su ruci zemaljske dubine, njegovi su vrhunci planina. Njegovo je more, on ga je stvorio, i kopno koje načiniše ruke njegove.” (Psalam 95,6.4.5)
“On napravi Vlašiće i Štapce, on obrće mrak u zoru, a dan u najglušu noć.
Jer, gle, on sazda planine i stvori vjetar, otkriva čovjeku misao svoju, on tvori zoru i mrak, i penje se na vrh visova zemaljskih.
On poziva morske vode i lijeva ih zemlji preko lica — Jahve mu je ime.” (Amos 5,8; 4,13; 9,6)
Stvaranje Zemlje
Djelo stvaranja ne može se objasniti znanstvenim putem. Koja znanstvena grana može pružiti objašnjenje tajne života?
“Vjerom doznajemo da je svijet stvoren Božjom riječju, tako da je vidljivo proizvedeno od nevidljivoga.” (Hebrejima 11,3)
“Ja tvorim svjetlost i stvaram tamu. … Ja, Jahve, činim sve to. … Ja sam načinio zemlju i čovjeka na njoj stvorio; svojim sam rukama razapeo nebesa i zapovijedam svim vojskama njihovim. … Pozovem ih samo, i odmah dolaze.” (Izaija 45,7-12; 48,13)
Bog nije ovisio o praiskonskoj tvari pri stvaranju svijeta. “Jer on reče — i sve postade, naredi — i sve se stvori.” (Psalam 33,9) Sve tvari, materijalne i duhovne, pokazale su se na glas Gospodina Boga i bile su stvorene Njemu po volji. Nebesa i sva vojska njihova, zemlja i sve što je na njoj nastali su dahom Njegovih usta.
Bog je prigodom stvaranja čovjeka istupio neposredno, kao Osoba. Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku, ali to Njegovo djelo — premda je bilo savršeno u svakom pogledu — bilo je bez života. Tada je Bog kao Osoba, sam nositelj života i postojanja, udahnuo dah života u to svoje djelo i čovjek je postao živo, razumno biće. Svi su dijelovi ljudskog organizma stavljeni u “pogon”. Sve je počelo vršiti svoju funkciju, od tog je trenutka sve bilo podvrgnuto određenim zakonima — srce, arterije, vene, jezik, ruke, noge, osjetila, sposobnosti uma. Čovjek je postao živa duša. Kroz Krista kao Riječ, Bog kao Osoba stvorio je čovjeka i obdario ga razumom i moći.
Kad smo u tajnosti nastajali, On je poznavao naše ustrojstvo; Njegove su oči vidjele našu građu, premda još nepotpunu; svaki je dio našega tijela bio zapisan u Njegovoj knjizi još prije nego što je i jedan od njih nastao.
Božji je plan bio da čovjek, ispred svih ostalih oblika stvaranja, kao kruna stvaralačkog djela, iskaže Božje namjere i otkrije Njegovu slavu. A za čovjeka nije predviđeno da se uzdiže da bi bio kao Bog.
“Kliči Jahvi, zemljo sva! Služite Jahvi u veselju! Pred lice mu dođite s radosnim klicanjem! Znajte da je Jahve Bog: on nas stvori, i mi smo njegovi, njegov smo narod i ovce paše njegove. Uđite s hvalama na vrata njegova, u dvore njegove s pjesmama; hvalite ga, ime mu slavite! Jer dobar je Jahve, dovijeka je ljubav njegova, od koljena do koljena vjernost njegova. … Uzvisujte Jahvu, Boga našega, padnite pred svetu goru njegovu: jer svet je Jahve, Bog naš.” (Psalam 100,1-4; 99,9)
Bog neumorno upošljava kao svoje službenike i podupire sve što je stvorio. On djeluje preko prirodnih zakona, koristeći ih kao svoja oruđa. Prirodni zakoni nisu samostalni. Priroda u svome djelovanju svjedoči o umnoj nazočnosti i aktivnom sudjelovanju Bića koje se kreće po svojoj volji.
“Dovijeka, o Jahve, riječ tvoja ostaje … Od koljena do koljena tvoja je vjernost; učvrstio si zemlju, i ona stoji. Po tvojim zakonima stoje zauvijek, jer sve tebi služi.
Što se god Jahvi svidi, to čini na nebu i na zemlji, na moru i u bezdanima.
Jer on zapovijedi i postadoše. Postavi ih zauvijek i dovijeka, po zakonu koji neće proći.” (Psalam 119,89-91; 135,6; 148,5.6)
Zemlja ne može zahvaliti nekoj sebi svojstvenoj sili što godinu za godinom donosi svoje bogate rodove i nastavlja svoj put oko Sunca. Ruka Svemogućeg Boga stalno djeluje, ona vodi ovaj planet. Ono što održava Zemlju u njezinom položaju i putanji jest stalno djelovanje Božje sile. Božjom se silom podiže Sunce na nebu. On otvara prozore neba i daje kišu.
“Kao vunu snijeg razbacuje, prosipa mraz poput pepela.” (Psalam 147,16)
“Kad mu glas zaori, huče vode na nebesima, oblake diže s kraja zemlje; stvara kiši munje, vjetar izvodi iz skrovišta njegovih.” (Jeremija 10,13)
Njegovom silom cvate biljni svijet, izbija svaki list, cvjeta svaki cvijet i razvija se svaki plod.
Ustroj se ljudskog tijela ne može u cijelosti shvatiti. On sadrži u sebi tajne koje zbunjuju i najveće umove. Dok slušamo otkucaje pulsa, i kad razmišljamo o tome kako za svakim udisajem dolazi sljedeći udisaj, vidjet ćemo da to nije kao neki mehanizam koji, kad se jednom stavi u pokret, nastavlja svoj rad. U Bogu mi živimo, mičemo se i jesmo. Moć vječno prisutnog Boga u savršenom redu održava rad srca i puls, svaki živac i mišić u živom organizmu.
Biblija nam prikazuje Boga u Njegovom visokom i svetom prebivalištu, ali ne u stanju mirovanja, ne u tišini i osamljenosti, već okružena milijunima i milijardama svetih bića, koja čekaju da izvrše Njegovu volju. Preko tih vjesnika On je u stalnom aktivnom dodiru sa svakim dijelom svog stvorenog kraljevstva. On je svuda prisutan svojim Duhom. Uz suradnju svojega Duha i svojih anđela, On stoji na službi čovječanstvu.
Njegovo prijestolje stoji visoko iznad svih nemira i ludosti ove zemlje; pred Njegovim božanskim očima sve stoji otvoreno i raskriljeno; i On iz svog veličajnog i mirnog prebivališta beskonačnosti i vječnosti, upravlja onako kako Njegova providnost smatra za najbolje.
“Put čovjeka nije u njegovoj vlasti … čovjek koji hodi ne može upravljati korake svoje!” (Jeremija 10,23)
“Uzdaj se u Jahvu svim srcem. … Misli na nj na svim svojim putovima, i on će ispraviti tvoje staze.” (Izreke 3,5.6)
“Oko je Jahvino nad onima koji ga se boje, nad onima koji se uzdaju u milost njegovu: da im od smrti život spasi, da ih hrani u danima gladi.” (Psalam 33,18.19)
“Kako li je dragocjena, Bože, dobrota tvoja, pod sjenu krila tvojih ljudi se sklanjaju.” (Psalam 36,8)
“Blago onom kome je pomoćnik Bog Jakovljev, kome je ufanje u Jahvi, Bogu njegovu.” (Psalam 146,5)
“Dobrote tvoje, Jahve, puna je zemlja.” (Psalam 119,64)
“On ljubi pravdu i pravo, puna je zemlja dobrote Jahvine.” (Psalam 33,5)
“Nado svih krajeva svijeta i mora dalekih. Učvršćuješ bregove jakošću svojom silom opasan. Krotiš huku mora, huku valova i buku naroda.” (Psalam 65,6-8)
“Dveri jutra i večeri radošću napunjaš. … Ti okruni godinu dobrotom svojom. … Pustinjski pašnjaci kaplju od obilja.” (Psalam 65,9.12.13)
“Jahve podupire sve koji posrću i pognute on uspravlja. Oči sviju u tebe su uprte, ti im hranu daješ u pravo vrijeme. Ti otvaraš ruku svoju, do mile volje sitiš sve živo.” (Psalam 145,14-16)
Božja osobnost otkrivena u Kristu
Bog je sebe, kao Osobu, otkrio u svome Sinu. Isus, odsjaj Očeve slave, i “otisak njegove biti”, došao je na ovaj svijet kao naš osobni Spasitelj. Kao naš osobni Spasitelj On se uznio na Nebo. Kao naš osobni Spasitelj On posreduje u nebeskim dvorima. Pred Božjim prijestoljem, za naše interese, služi Netko “kao Sin čovječji”. (Hebrejima 1,3; Otkrivenje 1,13)
Svjetlost svijeta, Krist, pokrio je “sjajnost slave” svojega Božanstva i došao živjeti kao čovjek među ljudima, kako bi im omogućio da dođu k svome Stvoritelju, a ne da nađu smrt u plamenu. Otkad je grijeh donio razdor između čovjeka i njegovog Stvoritelja, nikada nijedan čovjek nije vidio Boga, osim u objavi Isusa Krista.
“Ja i Otac jedno smo”, rekao je Isus. “Nitko ne pozna Sina nego Otac, i nitko ne pozna Oca nego Sin i onaj komu Sin htjedne objaviti.” (Ivan 10,30; Matej 11,27)
Krist je došao reći ljudskim stvorenjima ono što Bog želi da znaju. Na nebu, na zemlji, na prostranim vodama oceana, mi vidimo djelo Božjih ruku. Sve što je stvoreno svjedoči o Njegovoj moći, mudrosti i ljubavi. Ipak, dok promatramo zvijezde, oceane ili vodopade, mi ne možemo shvatiti Osobnost Boga onako kao što nam je otkrivena u Kristu.
Bog je vidio da je prijeko potrebna jasnija objava od prirode, da bi ljudima predstavio svoju Osobnost i svoj karakter. On je poslao na svijet svoga Sina, da u mjeri u kojoj su ljudske oči mogle podnijeti pokaže narav i osobine nevidljivog Boga.
Objavljen učenicima
Razmotrimo one riječi što ih je Krist izgovorio u Gornjoj sobi, u noći prije svog raspeća. Njegov čas kušnje se bližio, i On je pokušavao utješiti svoje učenike koji su i sami bili pred vratima okrutnih kušnji.
“Neka se ne uznemiruje vaše srce! Vjerujte u Boga i u me vjerujte! U kući Oca moga ima mnogo stanova. Kad ne bi bilo tako, zar bih vam rekao: ‘Idem da vam pripravim mjesto!’”
“Gospodine — reče mu Toma — ne znamo kamo ideš. Kako bismo mogli poznavati put? Ja sam put, istina i život — reče mu Isus. — Nitko ne dolazi k Ocu osim po meni. Kad biste mene poznavali, poznavali biste i Oca mog. Vi ga već sada poznajete i vidjeli ste ga!”
“Filip mu reče: Gospodine, pokaži nam Oca, i dosta nam je! Toliko sam vremena s vama — odgovori mu Isus — i ti me, Filipe, nisi upoznao. Tko je vidio mene, vidio je i oca. Pa kako veliš: ‘Pokaži nam Oca!’? Zar ne vjeruješ da sam ja u Ocu i da je Otac u meni? Ja ne govorim sam od sebe riječi koje vam kažem: Otac koji boravi u meni čini svoja djela.” (Ivan 14,1-10)
Učenici još nisu razumjeli Kristove riječi koje su se odnosile na Njegov odnos prema Bogu. Mnogo toga iz Njegova učenja bilo im je još uvijek nejasno. Krist je želio da steknu jasniju, određeniju spoznaju o Bogu.
“Ovo sam vam govorio u slikama. Dolazi čas kad vam više neću govoriti u slikama, nego ću vam otvoreno govoriti o Ocu.” (Ivan 16,25)
Kad je, na dan Pedesetnice, Duh Sveti sišao na učenike, oni su potpunije razumjeli one istine što ih je Krist iznosio u svojim pričama. Veliki im je dio Njegovog učenja, koji je nekada za njih bila tajna, postao jasan. Ali čak ni tada učenici nisu primili potpuno ispunjenje Kristovog obećanja. Oni su primili onu spoznaju o Bogu koju su mogli nositi, dok se ono cjelovito ispunjenje Kristova obećanja, naime, da će im jasno reći o Ocu, tek trebalo ispuniti. Tako je to i danas. Naša je spoznaja o Bogu djelomična i nepotpuna. Kad se završi sukob i kad Čovjek Krist pred svojim Ocem oda svoje priznanje svojim vjernim suradnicima koji su bili Njegovi pravi svjedoci u svijetu grijeha, oni će tada razumjeti ono što je za njih danas još tajna.
Krist je ponio sa sobom u nebeske dvorove svoju posvećenu ljudsku narav. Onima koji Ga primaju On daje moć da budu sinovi Božji, i da ih Bog, napokon, primi kao svoje, da žive s Njim kroz cijelu vječnost. Ako su tijekom ovog života odani i vjerni Bogu, na kraju “gledat će njegovo lice, a njegovo će ime biti na njihovim čelima”. (Otkrivenje 22,4) A što drugo može biti sreća Neba, nego vidjeti Boga? Koja veća radost može biti, koju može doživjeti grešnik spašen Kristovom milošću, nego da gleda u Božje lice i da Ga upozna kao Oca?
Sveto pismo jasno govori o odnosu između Boga i Krista, i podjednakom jasnoćom prikazuje Osobnost i jedinstvenost svakoga od njih.
“Bog koji je nekoć u mnogo navrata i na mnogo načina govorio ocima po prorocima, na kraju, to jest u ovo vrijeme, govorio nam je po Sinu, … koji je odsjev njegova sjaja i otisak njegove biti, koji svemir uzdržava svojom silnom riječi, sjede, pošto je ostvario očišćenje grijeha, s desne strane Veličanstva u Nebu i postade toliko uzvišeniji od anđela koliko je baštinio odličnije ime od njih. Zbilja, komu od anđela ikada reče: ‘Ti si moj Sin; ja te danas rodih.’ I još: ‘Ja ću mu biti Otac i on će mi biti Sin?’” (Hebrejima 1,1-5)
Osobnost Oca i Sina, kao i jedinstvo koje među njima postoji, prikazani su u sedamnaestom poglavlju Evanđelja po Ivanu, u Kristovoj molitvi za svoje učenike:
“Ne molim samo za njih nego i za one koji će po njihovoj riječi vjerovati u me, da svi budu jedno. Kao što si ti, Oče, u meni, i ja u tebi, tako neka i oni u nama budu jedno, da svijet vjeruje da si me ti poslao!” (Ivan 17,20,21)
Jedinstvo koje postoji između Krista i Njegovih učenika ne uništava osobnost nijednoga od njih. Oni su jedno u namjeri, u razumu, u karakteru, ali ne i u osobnosti. Na ovaj način su Bog i Krist jedno.
Božji karakter objavljen u Kristu
Uzimajući na sebe ljudsku narav, Krist je došao postati jedno sa čovječanstvom i istodobno grešnim ljudskim bićima objaviti svog nebeskog Oca. On koji je od početka bio u Božjoj nazočnosti, koji je bio obličje nevidljivog Boga, sâm je mogao otkriti čovjeku karakter Božanstva. On je u svakom pogledu bio načinjen kao i oni ka kojima je došao. Postao je tijelom kao što smo i mi. On je osjećao glad, žeđ i umor. On se održavao hranom i osvježavao snom. On je dijelio s ljudima njihovu sudbinu; ipak, On je bio neokaljani Božji Sin. Na Zemlji je bio stranac i gost — na svijetu, ali ne od svijeta — izložen kušnjama kao što su danas muškarci i žene izloženi kušnjama, a ipak je živio životom bez grijeha. Blag, pun razumijevanja, suosjećajan, uvijek pun obzira prema drugima, On je predočavao Božji karakter i neumorno radio u službi za Boga i ljude.
“Jer me Jahve pomaza — rekao je Isus — Posla me da radosnu vijest donesem ubogima, da iscijelim srca slomljena; da zarobljenima navijestim slobodu … i vraćanje vida slijepcima, … da navijestim godinu milosti Jahvine … da razveselim ožalošćene.” (Izaija 61,1; Luka 4,18; Izaija 61,2)
“Ljubite svoje neprijatelje”, poziva nas Krist, “i molite za one koji vas progone, kako biste postali sinovi svoga Oca nebeskog”; “jer je on dobar prema nezahvalnima i zlima”. “Koji čini da njegovo sunce izlazi nad zlima i dobrima, i da kiša pada pravednima i nepravednima.” “Budite milosrdni kao što je milosrdan Otac vaš!” (Matej 5,44,45; Luka 6,35; Matej 5,45; Luka 6,36)
“Zahvaljujući milosrdnom srcu Boga našega, zbog koga će nas pohoditi Sunce s visine, da obasja one koji prebivaju u tami i sjeni smrtnoj, da upravi korake naše na put mira.” (Luka 1,78.79)
Slava križa
Središte objave Božje ljubavi čovjeku nalazi se na križu. Jezik je nemoćan da iskaže njegovo puno značenje, pero ga ne može opisati, ljudski um ne može shvatiti. Gledajući križ Golgote, možemo samo reći: “Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni.” (Ivan 3,16)
Krist razapet za naše grijehe, Krist koji je ustao iz groba, Krist koji se uznio na Nebo — to je nauk o spasenju koji trebamo naučiti i njemu učiti druge.
To je bio Krist
“On, božanske naravi, nije se ljubomorno držao svoje jednakosti s Bogom, nego se nje lišio uzevši narav sluge i postavši sličan ljudima. Kad postade kao čovjek, ponizi sam sebe postavši poslušan do smrti, i to do smrti na križu.” (Filipljanima 2,6-8)
“Isus Krist koji je umro — još bolje: koji je uskrsnuo — koji je s desne strane Bogu.” “Odatle slijedi da može zauvijek spasavati one koji po njemu dolaze k Bogu, jer uvijek živi da posreduje za njih.” (Rimljanima 8,34; Hebrejima 7,25)
“Nemamo, naime, nekoga velikog svećenika koji ne bi mogao suosjećati s našim slabostima, nego jednoga koji je iskušan u svemu (kao i mi), samo što nije sagriješio.” (Hebrejima 4,15)
Putem Kristova dara mi primamo svaki blagoslov. Kroz taj dar nam iz dana u dan pritječe rijeka Božje dobrote. Kroz taj jedan dar dobili smo svaki cvijet s nježnim nijansama boja i svojim divnim mirisom. Bog je stvorio Sunce i Mjesec. Nema zvijezde koja krasi večernje nebo, koju On nije stvorio. Svaka kap kiše što padne na zemlju, svaka zraka svjetlosti koja dođe na ovaj naš nezahvalni svijet, svjedoče o Božjoj ljubavi u Kristu. Sve ovo dobivamo zahvaljujući jednom neizrecivom Daru, Božjem jedinorođenom Sinu. On je bio prikovan na križ da bi sve ovo obilje poteklo iz Božje ruke.
“Gledajte koliku nam je ljubav Otac iskazao, da se zovemo djeca Božja.” (1. Ivanova 3,1)
“Odvijeka se čulo nije, uho nijedno nije slušalo, oko nijedno nije vidjelo, da bi koji bog, osim tebe, takvo što činio onima koji se uzdaju u njega.” (Izaija 64,3)
Znanje koje preporađa
Spoznaja Boga kako nam je dana u Kristu spoznaja je koju trebaju imati svi koji su spašeni. Ta spoznaja preporađa karakter. Kad je prihvatimo, ona će preobraziti dušu na Božju sliku. Ona će cijelom biću uliti božansku duhovnu snagu.
“A mi svi, koji otkrivena lica odrazujemo kao ogledalo slavu Gospodnju, preobražavamo se u tu istu sliku, uvijek sve slavniju, jer dolazi od Gospodina, od Duha.” (2. Korinćanima 3,18)
Spasitelj je rekao za svoj vlastiti život: “Kao što sam i ja vršio zapovijedi Oca svog te ostajem u njegovoj ljubavi.” (Ivan 15,10) “On me ne ostavlja sama, jer ja uvijek činim što je njemu ugodno.” (Ivan 8,29) Kao što je Isus bio u ljudskoj naravi, tako Bog želi da Njegovi sljedbenici budu u Njegovoj. Njegovom silom mi trebamo živjeti životom čistoće i plemenitosti, kakvim je i On živio.
“Zato”, kaže apostol Pavao, “sagibam svoja koljena pred Ocem od koga svako očinstvo u nebesima i na zemlji ima ime. Neka vam dadne, prema bogatstvu svoje slave, da se ojačate u snazi po njegovu Duhu u nutarnjega čovjeka, da Krist stanuje u vašim srcima po vjeri; da u ljubavi uvriježeni i utemeljeni budete sposobni shvatiti zajedno sa svim svetima koja je tu širina, duljina, visina i dubina, i upoznati ljubav Kristovu koja nadilazi spoznaju; da budete ispunjeni do sve punine koja dolazi od Boga.” (Efežanima 3,14-19)
“Zato i mi … ne prestajemo moliti za vas i prositi da vas Bog napuni potpunom spoznajom svoje volje sa svakovrsnom mudrosti i duhovnim razumijevanjem, tako da živite dostojno Gospodina, da mu budete ugodni u svemu; da budete plodonosni svakom vrstom dobrih djela i da napredujete u spoznaji Boga; da se, ojačani svakovrsnom snagom kako to odgovara moći njegova božanstva, osposobite za savršenu postojanost i strpljivost.” (Kološanima 1,9-11)
Bog nas poziva da prihvatimo ovu spoznaju, uz koju je sve drugo samo taština i ništavilo.
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Služba liječenja”, Znaci vremena, 2014., poglavlje 35)