Jedno od najvećih zala koja prate znanstvena istraživanja i trku za znanjem jest sklonost postavljanju ljudskog rasuđivanja iznad razine njegove prave vrijednosti i izvan njegovih stvarnih granica. Mnogi daju sebi slobodu da donose sud o Stvoritelju i Njegovim djelima na temelju svoje ograničene znanstvene spoznaje. Mnogi pokušavaju definirati Božju narav, Njegove osobine i prava, i upuštaju se u nagađanje i razne pretpostavke o Svemogućem Bogu. Oni koji zalaze u ovakva “istraživanja” gaze po zabranjenom tlu. Njihovo traganje neće donijeti vrijedne rezultate; ono se može vršiti samo na štetu i propast duše.
Zato što su popustili svojoj želji da saznaju ono što im je Bog uskratio, naši prvi roditelji su bili zavedeni u grijeh. U svojoj želji da steknu ovo znanje, oni su izgubili sve što je bilo vrijedno imati. Da Adam i Eva nisu dotaknuli zabranjeno stablo, Bog bi im podario znanje na kojem nije bilo prokletstva grijeha, znanje koje bi im donijelo vječnu radost. Ono što su dobili slušajući kušača bila je spoznaja grijeha i njegovih posljedica. Svojom neposlušnošću čovječanstvo se otuđilo od Boga, a Zemlja je bila odvojena od Neba.
Ovo je pouka za nas. Područje u koje je Sotona odveo naše prve roditelje isto je u koje on mami ljude i danas. On preplavljuje svijet pričama koje gode ljudskoj taštini i mašti. Koristeći svaku raspoloživu varku, on kuša ljude i navodi ih da “mudruju” o Bogu. Tako ih on pokušava spriječiti da steknu znanje o Bogu koje bi za njih značilo spasenje.
Panteističke teorije
U odgojne ustanove i mnoge Crkve danas se uvlače spiritualistička učenja koja potkopavaju vjeru u Boga i Njegovu Riječ. Mnogi od onih koji govore da vjeruju u Sveto pismo prihvatili su teoriju po kojoj je Bog bît koja prožima cijelu prirodu; ali ova je teorija najopasnija vrsta prijevare, ma kako divna bila njezina odjeća. Ona lažno predstavlja Boga i nanosi sramotu Njegovu veličanstvu i slavi. A ona, nesumnjivo, naginje ne samo k tomu da zavede, već i da ponizi čovjeka. Područje u kojem ona prebiva je tama, njezine su sastavnice osjetilne strasti. Posljedica prihvaćanja ove teorije je odvajanje od Boga. Ona znači propast za palu ljudsku narav.
Naše stanje nastalo kao posljedica grijeha je neprirodno; te tako sila koja nas treba vratiti u prijašnje stanje mora biti nadnaravna, jer će u suprotnom biti bezvrijedna. Samo jedna sila može raskinuti okove zla na ljudskim srcima, a to je Božja sila u Isusu Kristu. Samo krv Krista raspetog na križu može očistiti od grijeha. Samo nas Njegova milost može osposobiti da se suprotstavimo sklonostima svoje grešne naravi i da ih pobijedimo. Po spiritualističkoj teoriji o Bogu, Njegova milost nema nikakvog djelovanja. Ako je Bog bitak koji prožima cijelu prirodu, onda On živi u svim ljudima; da bi, prema tome, čovjek ostvario svetost, treba samo razviti silu koja se nalazi u njemu samome.
Ako nastavimo slijediti ove teorije do njihovog logičnog zaključka, one će sa sobom zauvijek odvući cijeli razuman odnos spram kršćanskog nauka. One isključuju potrebu za pokajanjem i čine da čovjek vjeruje kako je sâm sebi spasitelj. Sudeći po onome što se u ovim teorijama govori o Bogu, Njegova Riječ gubi svaku silu; oni koji ih prihvaćaju nalaze se u velikoj opasnosti da cijelo Sveto pismo, na kraju, smatraju izmišljotinom. Možda će oni vjerovati da su vrline bolje od zla; ali budući da su Bogu oduzeli mjesto koje Mu pripada kao vrhovnom Biću, oni svoje povjerenje poklanjaju ljudskoj moći koja je bez Boga bezvrijedna. Ljudska volja, lišena podrške, neće imati stvarnu moć da se suprotstavi zlu i njime ovlada. Obrambene snage u duši su slomljene. Čovjek više nema ništa što bi ga zaštitilo od grijeha. Kad se jednom odbace i prezru ograničenja koja postavlja Božja riječ i Božji Duh, mi nismo svjesni do koje dubine čovjek može pasti.
“Svaka je Božja riječ prokušana, štit onima koji se u nj uzdaju. Ne dodaji ništa njegovim riječima, da te ne prekori i ne smatra lažljivim. … Opakoga će uhvatiti njegova zloća i sapet će ga užad njegovih grijeha.” (Izreke 30,5.6; 5,22)
Pokušaj prodiranja u božanske tajne
“Što je sakriveno, pripada Jahvi, Bogu našemu, a objava nama i sinovima našim zauvijek.” (Ponovljeni zakon 29,28) Objavu koju je Bog o sebi dao u svojoj Riječi dobili smo da o Njemu razmišljamo. Mi se možemo truditi razumjeti Boga. Ali, ne zavirujmo iza toga! I najviši um bi se mogao napregnuti do krajnjih granica, stvarajući razne pretpostavke i nagađajući o Božjoj naravi, međutim, njegov će napor ostati neplodan. Ovaj nam problem nije povjeren da ga rješavamo. Nema tog ljudskog uma koji bi bio sposoban shvatiti Božju narav. Neka se nitko ne upušta u takva nagađanja. Tišina će u ovom slučaju značiti rječitost. Svemogući Bog ne može biti predmet raspravljanja. Ni sami anđeli nisu smjeli sudjelovati u savjetovanju Oca i Sina, kada se stvarao plan spasenja. Ljudska bića nisu pozvana da se miješaju u tajne Svevišnjega. Mi nismo ništa bolji od male djece kad je riječ o spoznaji o Bogu; ali upravo kao mala djeca mi možemo ljubiti Boga i biti Mu poslušni. Umjesto da nagađamo i “mudrujemo” o Njegovoj naravi ili Njegovim božanskim pravima, prignimo uho riječima što ih je On dao u svojoj nadahnutoj Riječi:
“Možeš li dubine Božje proniknuti, dokučiti savršenstvo Svesilnoga? Od neba je više: što još da učiniš? Od Šeola dublje: što još da mudruješ? Duže od zemlje — šire od mora!
Ali otkuda nam Mudrost dolazi? Na kojemu mjestu Razum prebiva? Čovjek njezina ne poznaje puta, u zemlji živih nisu je otkrili. Bezdan govori: ‘U meni je nema!’ a more: ‘Ne nalazi se kod mene!’ Zlatom se čistim kupiti ne može, ni cijenu njenu srebrom odmjeriti; ne mjeri se ona zlatom ofirskim, ni oniksom skupim pa ni safirom. Sa zlatom, staklom ne poređuje se, nit se daje za sud od suha zlata. Čemu spominjat prozirac, koralje, bolje je steći Mudrost no biserje. Što je prema njoj topaz etiopski? Ni čistim zlatom ne procjenjuje se. Ali, otkuda nam Mudrost dolazi? Na kojemu mjestu Razum prebiva?
Sakrivena je očima svih živih; ona izmiče pticama nebeskim. Propast paklena i Smrt izjavljuju: ‘Za slavu njenu mi smo samo čuli.’ Jedino je Bog put njen proniknuo, on jedini znade gdje se nalazi. Jer pogledom granice zemlje hvata i opaža sve pod svodom nebeskim. Kad htjede vjetru odredit težinu i mjerilom svu vodu izmjeriti, kad je zakone daždu nametnuo i oblacima gromovnim putove, tad ju je vidio te izmjerio, učvrstio i do dna ispitao. A potom je rekao čovjeku: Strah Gospodnji — eto što je mudrost; ‘Zla se kloni’ — to ti je razumnost.” (Job 11,7-9; 28,12-28)
Mudrost se ne može naći ni ispitivanjem skrovišta Zemlje, niti u uzaludnim pokušajima da se prodre u tajne Božjega Bića. Ali se zato može naći poniznim prihvaćanjem objava što ih je On dao i pokoravanjem života Njegovoj volji.
Božje tajne otkrivene u prirodi ne mogu razumjeti ni najjači umovi. Božansko nadahnuće otvara mnoga pitanja na koja ne može odgovoriti ni najvrsniji znanstvenik. Ova pitanja ne postoje zato da bismo na njih davali odgovor, već zato da skrenu naše misli na dubinu Božjih tajni i da nam ukažu kako je naše znanje ograničeno; da u svemu onome što se događa u našem svakodnevnom životu ima mnogo toga što je nepojmljivo ograničenim bićima.
Skeptici neće vjerovati u Boga jer ne mogu shvatiti beskrajnu i neograničenu moć u kojoj On otkriva sebe. Međutim, Boga treba priznati isto tako na temelju onoga što On o sebi ne otkriva, jednako kao i na temelju onoga što je dano i otkriveno našoj ograničenoj moći razumijevanja. Bog je “postavio” tajne u svojoj božanskoj objavi, kao i u prirodi, koje nas trebaju voditi u našoj vjeri. Ovo mora biti ovako. Mi bismo bez prestanka mogli istraživati, uvijek pronalaziti odgovore, stalno učiti, pa ipak će iza toga biti nešto što će za nas biti nesagledivo.
“Tko je šakom izmjerio more, i nebesa premjerio pedljem? Tko je mjericom izmjerio zemlju, i planine na mjerila, a tezuljom bregove?
Tko je pokrenuo duh Jahvin, koji ga je uputio savjetnik? S kim se on posvjetova, tko je njemu mudrost ulio, naučio ga putovima pravde? Tko li ga je naučio znanju, pokazao mu put k umnosti?
Gle, narodi su kao kap iz vedra, vrijede kao prah na tezulji. Otoci, gle, lebde poput truna! Libanon je malen za lomaču, a zvijeri njegovih nema dosta za paljenicu. Svi narodi ko ništa su pred njim, ništavilo su njemu i praznina. S kime ćete prispodobit Boga? I s kakvim ga likom usporedit?
Zar ne znate? Zar niste čuli? Nije li vam odiskona otkriveno? Zar niste shvatili tko zasnova zemlju? On stoluje vrh kruga zemaljskoga kom su stanovnici poput skakavaca. Kao zastor nebesa je razastro, kao šator za stan razapeo. Podignite oči i gledajte: tko je to stvorio? Onaj koji na broj izvodi vojsku njihovu, i koji ih sve zove po imenu.
Zašto kažeš, Jakove, i ti, Izraele, govoriš: ‘Moj put sakriven je Jahvi, Bogu mom izmiče moja pravica?’ Zar ne znaš? Zar nisi čuo? Jahve je Bog vječni, krajeva zemaljskih stvoritelj. On se ne umara, ne sustaje, i um je njegov neizmjerljiv. Umornome snagu vraća, jača nemoćnoga.” (Izaija 40,12-28)
Upoznajmo se s veličinom našeg Boga preko riječi što ih je, posredovanjem Duha Svetoga, stavio u usta svojih proroka. Prorok Izaija piše:
“One godine kad umrije kralj Uzija, vidjeh Gospoda gdje sjedi na prijestolju visoku i uzvišenu. Skuti njegova plašta ispunjahu Svetište. Iznad njega stajahu serafi; svaki je imao po šest krila: dva krila da zakloni lice, dva da zakrije noge, a dvama je krilima letio. I klicahu jedan drugome: ‘Svet! Svet! Svet Jahve nad Vojskama! Puna je sva zemlja Slave njegove!’ Od gromka glasa onih koji klicahu stresoše se dovraci na pragovima, a Dom se napuni dimom.
Rekoh: ‘Jao meni, propadoh, jer čovjek sam nečistih usana, u narodu nečistih usana prebivam, a oči mi vidješe Kralja, Jahvu nad Vojskama!’
Jedan od serafa doletje k meni: u ruci mu žerava koju uze kliještima sa žrtvenika; dotače se njome mojih usta i reče: ‘Evo, usne je tvoje dotaklo, krivica ti je skinuta i grijeh oprošten.’” (Izaija 6,1-7)
“Nitko nije kao ti, Jahve, ti si velik i silno je ime tvoje. Tko da se tebe ne boji, kralju naroda?” (Jeremija 10,6.7)
“Jahve, proničeš me svega i poznaješ, ti znaš kada sjednem i kada ustanem, izdaleka ti već misli moje poznaješ. Hodam li ili ležim, sve ti vidiš, znani su ti svi moji putovi. Riječ mi još nije na jezik došla, a ti, Jahve, sve već znadeš. S leđa i s lica ti me obuhvaćaš, na mene si ruku svoju stavio. Znanje to odveć mi je čudesno, previsoko da bih ga dokučio.” (Psalam 139,1-6)
“Velik je naš Gospodin i svesilan, nema mjere mudrosti njegovoj.” (Psalam 147,5)
“Jer pred Jahvinim su očima čovjekovi putovi, i on motri sve njegove staze.” (Izreke 5,21)
“On otkriva dubine i tajne, zna što je u tminama i svjetlost prebiva u njega.” (Daniel 2,22)
“Tako govori Gospodin koji čini ovo što je od vječnosti predvidio.” “Tko je naime upoznao Gospodnju misao? Tko li mu je bio savjetnik? Tko li mu je nešto prije dao da bi mu morao uzvratiti? Sve je od njega, po njemu i za njega. Njemu pripada slava zauvijek.” (Djela 15,18; Rimljanima 11,34-36)
“Kralju vjekova, besmrtnomu, nevidljivomu”, “koji je jedini besmrtan i koji boravi u nepristupačnoj svjetlosti, kojega nitko od ljudi nije vidio i ne može vidjeti. Njemu čast i vječna slava.” (1. Timoteju 1,17; 6,16)
“Zar vas veličanstvo njegovo ne plaši i zar vas od njega užas ne spopada?” (Job 13,11)
“Zar Bog nije u visini nebeskoj i zar zvijezdama tjeme on ne vidi?” (Job 22,12)
“Zar se njemu čete izbrojiti mogu i svjetlo njegovo nad kim ne izlazi?” (Job 25,3)
“Da, Bog gromori glasom veličajnim, djela velebna, neshvatljiva stvara. Kad snijegu kaže: ‘Zasniježi po zemlji!’ i pljuskovima: ‘Zapljuštite silno!’ Svakom čovjeku zapečati ruke da svi njegovo upoznaju djelo…
Tko, dakle, može u svjetlost gledati na nebesima što se sja blistavo kada oblake rastjeraju vjetri? Sa sjevera ko zlato je bljesnulo: veličanstvom strašnim Bog se odjenu!
Da, Svesilnog doseći ne možemo, neizmjeran je u moći i sudu, velik u pravdi, nikog on ne tlači. Zato ljudi svi neka ga se boje! Na mudrost oholu on i ne gleda!” (Job 37,5-7.21-24)
“Tko je kao Jahve, Bog naš,koji u visinama stoluje i gleda odozgo nebo i zemlju?” (Psalam 113,5.6)
“U vihoru i oluji put je njegov, oblaci su prašina koju podižu njegovi koraci.” (Nahum 1,3)
“Velik je Jahve i svake hvale dostojan, nedokučiva je veličina njegova! … Razglašuju spomen velike dobrote tvoje i pravednosti tvojoj kliču. … Nek te slave, Jahve, sva djela tvoja i tvoji sveti nek te blagoslivlju! Neka kazuju slavu tvoga kraljevstva, neka o sili tvojoj govore, da objave ljudskoj djeci silu tvoju i slavu divnoga kraljevstva tvoga. Kraljevstvo tvoje kraljevstvo je vječno, tvoja vladavina za sva pokoljenja. … Nek usta moja kazuju hvalu Jahvinu, i svako tijelo nek slavi sveto ime njegovo — uvijek i dovijeka.” (Psalam 145,3.7.10-13.21)
Što bismo više i više shvaćali tko je Bog i tko smo mi u Njegovim očima, drhtali bismo pred Njim od straha. Neka sudbina onih koji su se u stara vremena usuđivali slobodno raspolagati onim što je Bog posvetio posluži ljudima današnjeg vremena kao opomena. Kad su se Izraelci, na povratku iz zemlje Filistejaca usudili otvoriti Kovčeg saveza što su ga nosili sobom, taj je njihov čin nepoštovanja bio bolno kažnjen.
Sjetimo se, također, kazne koja je stigla Uzu. Kad se za Davidove vladavine Kovčeg saveza prenosio u Jeruzalem, Uza je pružio svoju ruku da prihvati kovčeg. Zbog toga što se usudio dotaknuti simbol Božje nazočnosti, bio je kažnjen trenutačnom smrću.
Kad je Mojsije, nalazeći se kod grma koji je gorio, prišao bliže da bi promatrao zadivljujući prizor, čuo je naredbu:
“Ne prilazi ovamo! Izuj obuću s nogu! Jer mjesto na kojem stojiš sveto je tlo… Mojsije zakloni lice: bojao se u Boga gledati.” (Izlazak 3,5.6)
“Jakov ostavi Beer Šebu i zaputi se u Haran. Stigne u neko mjesto i tu prenoći, jer sunce bijaše već zašlo. Uzme jedan kamen s onog mjesta, stavi ga pod glavu i na tom mjestu legne.
I usni san: ljestve stoje na zemlji, a vrhom do neba dopiru, i anđeli Božji po njima se penju i silaze. Uza nj je Jahve te mu govori:
‘Ja sam Jahve, Bog tvoga praoca Abrahama i Bog Izakov. Zemlju na kojoj ležiš dat ću tebi i potomstvu…
Dobro znaj: ja sam s tobom; čuvat ću te kamo god pođeš te ću te dovesti natrag u ovu zemlju; i neću te ostaviti dok ne izvršim što sam ti obećao.’
Jakov se probudi od sna te reče: ‘Zaista se Jahve nalazi na ovome mjestu, ali ja nisam znao!’ Potresen, uzviknu: ‘Kako je strašno ovo mjesto! Zaista, ovo je kuća Božja, ovo su vrata nebeska!’” (Postanak 28,10-17)
U Svetištu šatora sastanka koji se nalazio u pustinji, i u Svetinji jeruzalemskog hrama, koji su bili zemaljski simboli Božje nazočnosti, jedna odaja je čuvala svetost Njegove prisutnosti. Samo je jednoj ruci bilo dopušteno da podigne kerubinima protkan zastor, koji se nalazio na ulazu u ovu odaju. Podignuti ovaj zastor i usuditi se nepozvan ući u svetu tajanstvenost Svetinje nad svetinjama, značilo je smrt. Slava Svevišnjega Boga počivala je nad zlatnim poklopcem Kovčega saveza — slava u koju nitko nije mogao gledati i ostati živ. Određenog dana u godini, koji je bio predviđen za službu u Svetinji nad svetinjama, veliki svećenik je drhteći ulazio i stupao pred Božju nazočnost, dok su oblaci od kađenja zaklanjali slavu od njegovih očiju. U svim je prostorijama hrama zamuknuo svaki zvuk. Nijedan svećenik nije služio kod oltara. Mnoštvo naroda, klanjajući se u tihom strahopoštovanju, prinosilo je svoje molitve tražeći Božje vodstvo.
“Sve se to njima dogodilo da bude za primjer, a napisano je za opomenu nama kojima je zapalo da živimo u posljednjim vremenima.” (1. Korinćanima 10,11)
“Ali je Jahve u svojem svetom Hramu: nek zemlja sva zašuti pred njime!” (Habakuk 2,20)
“Jahve kraljuje — zadršću narodi; sjedi nad kerubimima — zemlja nek se potrese! Velik je Jahve na Sionu, uzvišen nada sve narode. Nek slave ime tvoje veliko i strašno: ono je sveto!” (Psalam 99,1-3)
“Jahve je u svom svetom Hramu, na nebeskom sjedi prijestolju. Oči njegove motre, vjeđama proniče sinove ljudske.” (Psalam 11,4)
“Jer Jahve gleda sa svog uzvišenog svetišta, s nebesa na zemlju.” (Psalam 102,19)
“Iz svoga prebivališta motri sve stanovnike zemaljske: on je svima srca stvorio i pazi na sva djela njihova. … Zemlja sva neka pred Jahvom strepi, neka ga se boje svi stanovnici svijeta!” (Psalam 33,14.15.8)
Istraživanjima čovjek ne može pronaći Boga. Neka se nitko ne usuđuje dignuti zastor koji zaklanja Njegovu slavu. “Kako su nedokučive njegove odluke, i kako neistraživi njegovi putovi!” (Rimljanima 11,33) Dokaz je Njegove milosti to što je Njegova moć skrivena; jer bi podizanje zastora koji skriva Božju nazočnost značilo smrt. Nijedan smrtni um ne može zaviriti u tajni svijet u kojem radi i prebiva Svemoćni Bog. O Njemu mi možemo razumjeti samo ono što je On našao za dobro da nam otkrije. Razum se mora pokoriti nadmoćnijem autoritetu. Neka srce i razum pognu glavu pred velikim JA SAM.
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Služba liječenja”, Znaci vremena, 2014., poglavlje 36)