Vrhovni um u “savezu zla” neumorno radi na tome da odvrati pozornost ljudi od Božjih riječi i stavi pred njihove oči ljudske nazore. On bi želio da mi ne čujemo Božji glas koji nam govori: “To je put, njime idite, bilo da vam je krenuti nadesno ili nalijevo.” (Izaija 30,21) Služeći se izopačenim odgojnim i obrazovnim metodama, on se najviše trudi zasjeniti nebesku svjetlost.
Okruženi mnoštvom filozofskih nagađanja i pretpostavki te znanstvenim istraživanjima koja ne priznaju Boga, tisuće ljudi postaju skeptici. U današnjim se školama vrlo temeljito i iscrpno predaju i objašnjavaju zaključci do kojih su znanstvenici došli na temelju svojih znanstvenih istraživanja; dok se istodobno jasno daje do znanja da, ako ovi znanstvenici imaju pravo, Biblija ga ne može imati. Skepticizam je privlačan za ljudski um. Mladež u njemu vidi jednu vrstu neovisnosti koja očarava njihovu maštu, i oni tako bivaju prevareni. Sotona tada likuje. On zalijeva sjeme sumnje posijano u mlada srca. On se brine da ono raste i donese plod, da bi naskoro mogla biti požnjevena bogata žetva nevjerstva.
Da je sijanje skepticizma u srca mladih toliko opasno, pokazuje činjenica što je ljudsko srce mladih podložno zlu. Sve ono što slabi vjeru u Boga oduzima duši silu da se odupre kušnji. Ono uklanja jedinu stvarnu zaštitu od grijeha. Nama trebaju škole u kojima će mladi naučiti da se prava veličina sastoji u štovanju Boga, što se treba pokazati u otkrivanju Njegova karaktera u svakodnevnom životu. Mi trebamo upoznati Boga preko Njegove Riječi i Njegovih djela, da bi naš život mogao biti ostvarenje Njegove namjere.
Nekršćanski pisci
Mnogi smatraju da je, ako žele steći obrazovanje, od presudne važnosti da proučavaju djela nekršćanskih pisaca, stoga što takva djela sadrže mnoštvo dragocjenih misli. Ali od koga potječu ti biseri uma? Njihov je izvor Bog i samo Bog. On je izvor svake svjetlosti. Zašto bismo onda gazili po mulju bezbrojnih zabluda u djelima neduhovnih pisaca, da bismo našli samo nekoliko bisera mudrosti, kad nam cijela istina stoji nadohvat ruke?
Kako ljudi koji su u ratu protiv Boga mogu steći znanje kojim se katkad razmeću? Sam Sotona je stekao svoje obrazovanje u nebeskim dvorovima, on vlada znanjem i o dobru i o zlu. On miješa dragocjeno sa zlim i tako stječe moć da vara ljude. Ali hoćemo li ga mi prihvatiti kao anđela svjetlosti samo zbog toga što je odjeven u odore nebeske slave? Kušač ima svoje pomoćnike, obrazovane po njegovim metodama, nadahnute njegovim duhom i pripremljene za njegovo djelo. Hoćemo li mi s njima surađivati? Hoćemo li mi prihvatiti djela njegovih slugu kao nešto što je nužno za stjecanje obrazovanja?
Kad bismo vrijeme i napore što ih sada ulažemo u nastojanju da shvatimo velike i vrijedne misli nevjernika posvetili proučavanju dragocjenih predmeta iz Božje riječi, tada bi se tisuće onih koji sada sjede u tami i u sjenci smrti, radovale u slavi Svjetlosti života.
Znanje iz povijesnih i teoloških znanosti
Mnogi drže da je, u svrhu pripreme za kršćansko djelo, nužno da steknu široko poznavanje povijesnih i teoloških spisa. Oni vjeruju da će im to znanje biti od pomoći prilikom propovijedanja evanđelja. Međutim, to njihovo naporno razmatranje ljudskih mišljenja ne utječe na jačanje njihova djelovanja i službe već, naprotiv, na njihovo slabljenje. Kad promatram knjižnice pune glomaznih svezaka u kojima su sadržane povijesne i teološke znanosti, razmišljam, zašto trošiti novac na ono što nije hrana? Šesto poglavlje Evanđelja po Ivanu govori nam što se može naći u takvim djelima. Krist kaže: “Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, sigurno neće nikada ogladnjeti. Tko vjeruje u me, sigurno neće nikada ožednjeti… Ja sam živi kruh koji je sišao s neba. Ako tko jede od ovoga kruha, živjet će zauvijek. Riječi koje sam vam ja rekao jesu duh i život.” (Ivan 6,35.51.47.63)
Ima jedan dio povijesti za koji nema prigovora. Sveta povijest bila je jedan od predmeta u proročkim školama. Trag Gospodnjih stopa utisnut je u izvještajima koji govore o njegovom postupanju prema narodima. I mi danas trebamo razmišljati o tomu kako se Bog ponašao prema narodima na Zemlji. U povijesti trebamo vidjeti ispunjenje proročanstava te proučavati ulogu Božje promisli u velikim reformatorskim pokretima, i upoznati slijed događaja i previranje naroda na Zemlji pred veliki završni sukob.
Ovakav pristup donijet će bogatstvo i širinu našim nazorima i pomoći nam da saznamo nešto o odnosima i ovisnostima u životu, o tome kako smo svi divno povezani velikim bratstvom zajednica i naroda, i do koje mjere nasilje i ponižavanje, kojemu je jedan narod izložen, znači gubitak za sve.
Ako povijesti pristupimo na uobičajen način, vidjet ćemo da nam ona govori o čovjekovim dostignućima, o njegovim vojnim pobjedama, o njegovom uspjehu u postizanju moći i prestiža. Ono što nedostaje jest Božje posredovanje u međuljudskim odnosima. Mali broj ljudi se u svojem proučavanju povijesti bavi praćenjem Božjih namjera u podizanju i padu naroda.
Teologija je, s druge strane, po onome kako se predaje i uči, u velikoj mjeri samo izvještaj ljudskih pretpostavki, i ima samo jednu svrhu — naime, da “pomrači um, koristeći se riječima u kojima nema znanja”. Veoma često motiv koji pokreće na prikupljanje ovakve literature nije u tolikoj mjeri želja za stjecanjem hrane za razum i dušu, koliko težnja ljudi da se upoznaju s filozofima i teolozima, želja da predstave kršćanstvo koristeći se stručnim nazivljem i poznatim izričajima.
Sve knjige koje su napisane ne mogu služiti svetom životu. “Naučite se od mene”, rekao je veliki Učitelj, “uzmite jaram moj na sebe,” naučite biti krotki i ponizni kao što sam ja. Vaš vam intelektualni ponos neće biti od pomoći u dodiru s dušama koje ginu bez kruha života. Dok proučavate svjetovnu literaturu, vi joj dopuštate da zauzme mjesto koje pripada praktičnim poukama što biste ih trebali primiti od Krista. Ljudi se ne mogu hraniti rezultatima ovakvih proučavanja. Veoma malo od iscrpljujućih istraživanja i proučavanja može osigurati ono što će nam pomoći da budemo uspješni u spašavanju duša.
Spasitelj je došao da “javi evanđelje siromasima”. (Luka 4,18) Krist je u svojem učenju koristio najjednostavnije izraze i najjasnije slike. Izvještaj Božje riječi kaže da Ga je “mnogi narod slušao s radošću”. (Marko 12.37) Onima koji žele raditi Njegov posao za ovo vrijeme treba dublje poznavanje pouka što ih je On dao.
Najuzvišenije u cjelokupnom obrazovanju su riječi živoga Boga. Oni koji služe ljudima trebaju sami jesti kruha života. Taj kruh će im usaditi duhovnu snagu i tada će biti pripremljeni da služe svim društvenim slojevima.
Klasična književnost
Veliki broj mladih ljudi na višim školama i sveučilištima poklanja dobar dio najboljih godina svog života učenju grčkog i latinskog jezika. I dok su zaokupljeni proučavanjem, njihov se um i karakter oblikuju po štetnim nazorima neznabožačke književnosti, jer se obrada takve književnosti općenito smatra nužnim dijelom studija tih jezika.
Oni koji dobro poznaju djela klasika, izjavljuju da su “grčke tragedije pune rodoskvrnuća, ubojstava i žrtvovanja ljudi požudnim i osvetoljubivim bogovima”. Za svijet bi daleko bolje bilo kad bi se obrazovanje stjecalo s izvora koji su oslobođeni ovakvih sadržaja. “Hoće li ko hoditi po živom ugljevlju a nogu da ne ožeže?” (Izreke 6,28) “Tko će čisto izvuć iz nečista? Nitko!” (Job 14,4) Zar možemo očekivati da mladi razviju kršćanski karakter ako se njihovo obrazovanje gradi na temelju učenja onih koji prkose načelima Božjeg zakona?
Ne štujući ograničenja, upadajući u lakoumna zadovoljstva, raskalašenost i zlo, mladi ljudi samo oponašaju ono čime se hrani njihov razum. Ima poziva u kojima je znanje grčkog i latinskog jezika nužno. Neki jednostavno moraju učiti te jezike. Unatoč tome, znanje potrebno za praktične svrhe može se steći i bez obrade književnosti koja je izopačena i koja izopačuje.
Mnogima znanje grčkog i latinskog jezika nije potrebno. Proučavanje mrtvih jezika treba igrati podređenu ulogu u odnosu na predmete koji se bave pravilnom uporabom čovjekovih tjelesnih i umnih snaga. Vrijeme poklonjeno proučavanju mrtvih jezika, odnosno bilo koje književnosti, izgubljeno je ako ćemo zbog toga zanemariti pripremu za praktične dužnosti života.
Što nose sa sobom studenti kad napuste školu? Kamo vodi njihov put? Kakav je njihov plan za budućnost? Jesu li stekli ono znanje koje će ih opremiti da uče druge? Jesu li pripremljeni za ulogu pravog oca i prave majke? Mogu li oni, kao mudri savjetnici, stajati na čelu obitelji? Jedino obrazovanje koje zaslužuje to ime jest ono koje pomaže mladima da budu slični Kristu, koje ih oprema da nose odgovornosti života i stoje na čelu svojih obitelji. Takvo obrazovanje ne treba stjecati proučavanjem klasične neznabožačke književnosti.
Uzbudljiva i zabavna književnost
Mnoga od omiljenih suvremenih izdanja puna su uzbudljivih priča, koje odgajaju mlade u duhu pokvarenosti i vode ih na staze prokletstva. Oni koji su po godinama samo djeca već su zreli u poznavanju kriminala. Na zlo ih potiču priče koje čitaju. Opisane akcije oni obnavljaju u svojoj mašti, sve dok se u njima ne probudi želja da vide koliko su “uspješni” u kriminalnim pothvatima i bijegu ispred ruke zakona.
Prizori opisani u zamišljenim vizijama budućnosti su za vrlo aktivne umove djece i mladeži — stvarnost. Dok čitaju maštovite opise revolucija, u kojima je — kao plod mašte pisca — opisana najraznovrsnija tehnika rušenja zakonskih prepreka, u kojima je samosvladavanje nešto nepoznato, mnogi postaju obuzeti duhom tih opisa. Oni postaju zavedeni da vrše zločine koji će, ako je moguće, biti još bezdušniji nego u opisu zabavnih pisaca. Moral društva prožetog ovakvim utjecajima opada. Sjeme bezakonja sije se naširoko. Neka se stoga nitko ne čudi kad vidi da je ishod toga prava žetva kriminalnih djela.
Djela u kojima se opisuju romantične, lakoumne i uzbudljive priče su, gotovo u nesmanjenom obujmu, prokletstvo za čitatelja. Pisac će, možda, reći da njegovo djelo sadrži moralnu poruku, možda je kroz njegovo djelo protkana nit religioznih osjećaja; ali sve to služi da bi zaklonilo besmisao i bezvrijednost.
Svijet je preplavljen književnošću koja vrvi od zavodljivih zabluda. Ono što Biblija naziva neistinom i dvoličnošću, mladi prihvaćaju kao istinu i rado se drže obmane koja donosi propast za njihovu dušu.
Postoje romani koji su pisani s ciljem da pouče istini ili da otkriju neko veliko zlo. Neka od ovih djela su dobro obavila svoju zadaću, ali su i unatoč tome nanijela i neizrecivu štetu. U njima su misli i opisi visoke književne vrijednosti, koji uzbuđuju maštu i pokreću cijeli koloplet misli koje su pune opasnosti, osobito po mladež. Ovi se prizori bezbroj puta ponavljaju u njihovoj mašti. Lektira takve vrste onesposobljuje um za praktičnu upotrebljivost i duhovnu aktivnost. Ona uništava zanimanje za Bibliju. Nebeski predmeti nalaze malo mjesta u mislima onih koji je čitaju. Kad se um bavi nečistim prizorima, budi se strast kojoj je kraj grijeh.
Čak su štetni i oni romani u kojima nema ni traga nečega što je nečisto i koji su, možda, nastali s ciljem da poučavaju uzvišena načela. Oni potiču naviku brzog i površnog čitanja, čiji je cilj samo pratiti radnju koja se odigrava. Oni time pridonose razaranju moći koju ima spontana i snažna umna aktivnost; oni onesposobljuju dušu da razmišlja o velikim pitanjima ljudskih dužnosti i sudbine.
Ovakvi romani stvaraju omraženost prema životnim dužnostima, jer njeguju ljubav prema životu u kojem je razonoda na prvom mjestu. Nije rijedak slučaj da takva djela, zbog svog uzbudljivog i opojnog djelovanja, postanu uzrokom nekog umnog ili tjelesnog oboljenja. Navika čitanja romana je krivac za mnoge jadne, napuštene domove, ona je od mnogih ljudi načinila trajne invalide, mnogi su završili u duševnim bolnicama.
Često se govori o tome da bi mladima, kako bi ih se odvratilo od uzbudljive i bezvrijedne književnosti, trebalo ponuditi romane više kakvoće. To je isto kao kad bismo pokušali pijanicu izliječiti tako što bismo mu, namjesto rakije ili vinjaka, dali neko blaže alkoholno piće poput vina, piva ili prevrelog voćnog soka. Uživanje bi ovih pića u njemu stalno podgrijavalo želju za jačim pićima. Jedina sigurnost za pijanicu i jedina zaštita za trezvenjaka jest potpuno uzdržavanje od alkohola. Isto se pravilo može primijeniti i na ljubitelja romana. Jedina sigurnost je potpuno odricanje.
Mitovi i bajke
U odgajanju djece i mladih u današnje se vrijeme pridaje veliki značaj bajkama, mitovima i izmišljenim pričama. Knjige ovog žanra čitaju se u školama, a mogu se naći i u mnogim domovima. Kako mogu kršćanski roditelji pustiti svojoj djeci da uzimaju u ruke knjige koje su tako pune izmišljotina? Kad djeca zapitaju što znače te priče, za koje su utvrdili da su u proturječju s onim što ih roditelji uče, odgovor što ga dobiju glasi da priče nisu istinite; ali taj odgovor ne uklanja negativne posljedice čitanja takve lektire. Ono s čime se djeca susreću u ovim knjigama vodi ih pogrešnim putem. Ono u njih usađuje pogrešne životne nazore, stvara i njeguje u njima želju i težnju k onome što je nestvarno.
Vrlo rasprostranjeno čitanje takve književnosti jedna je od vještih Sotoninih varki. On se trudi da odvrati misli mladih i starih od velike zadaće izgradnje karaktera. On očekuje od ovih zabluda, koje vrše poguban utjecaj na dušu i kojima on preplavljuje svijet, da odvuku za sobom našu djecu i mladež. On stoga ulaže svaki napor da njihove misli odvrati od Božje riječi te ih tako spriječi da steknu spoznaju o istinama koje bi im bile zaštita u životu.
Nikada ne stavljajmo knjige koje sadrže izopačenu istinu u ruke naše djece i mladeži! Ne dopustimo da naša djeca, tijekom samog procesa stjecanja obrazovanja, upiju nazore koji će se pokazati kao sjeme grijeha. Kad oni čiji je um zreo ne bi dolazili u dodir s takvom književnosti, sami bi bili sigurniji, a njihov bi primjer i utjecaj što ga vrše na dobro uvelike unaprijedio njihovo zalaganje da zaštite mlade umove od kušnji.
Mi imamo u izobilju onoga što je istinito i božanskog podrijetla. Oni koji su žedni znanja ne moraju ići na zamućene izvore. Gospodin kaže:
“Prigni uho svoje i čuj riječi moje i upravi svoje srce mojem znanju … Da bi uzdanje tvoje bilo u Jahvi, upućujem danas i tebe. Napisah ti trideset što savjeta što pouka, da te poučim riječima istine da uzmogneš pouzdanim riječima odgovoriti onomu tko te zapita.” (Izreke 22,17-21)
“Svjedočanstvo podiže on u Jakovu, Zakon postavi u Izraelu, da ono što naredi ocima našim oni djeci svojoj objave, slavu Jahvinu i silu njegovu da sazna budući naraštaj, i sinovi koji će se roditi da djeci svojoj kazuju da u Boga ufanje svoje stave.” (Psalam 78,5.4.6.7)
“Gospodnji blagoslov obogaćuje, i ne prati ga nikakva muka.” (Izreke 10,22)
Kristov nauk
Krist je u Evanđelju iznio načela istine. U Njegovom nauku mi imamo prednost da se napajamo s čistih potoka koji teku ispod Božjeg prijestolja. Krist je mogao pružiti ljudima znanje koje bi nadmašilo sva dotadašnja znanja i zasjenilo svako drugo otkriće. On im je mogao otkrivati tajnu za tajnom; k tim divnim otkrivenjima on je mogao dodati plodove aktivne, ozbiljne misli naraštaja koji će nastati do kraja vremena. Ali on se ni za trenutak nije odricao učenja nauka o spasenju. Svoje vrijeme, svoje sposobnosti i svoj život On je shvatio i upotrijebio kao sredstvo kojim će nositi spasenje ljudskim srcima. Svrha Njegova dolaska bila je da nađe i spasi što je izgubljeno, i stoga nije dopustio da ga išta odvrati od provođenja tog poslanja.
Krist je pružao samo ono znanje koje se moglo praktično primijeniti. Ono što je učio i savjetovao ljude bilo je unutar onoga što se događalo u njihovom svakodnevnom životu. On nije izlazio u susret znatiželji koja je vodila mnoge da dođu k Njemu sa svojim drskim i zlobnim pitanjima. Isus je sva ovakva zapitkivanja pretvarao u priliku da uputi ljudima svečan i ozbiljan poziv. Onima koji su bili vrlo nestrpljivi u želji da uberu plod s drveta znanja, On je nudio rod s drveta života. Ljudi su morali uvidjeti da je svaka ulica zatvorena, a da je otvoren jedino put koji vodi k Bogu. Oni su se mogli obilno napajati s izvora vječnog života, a svaki je drugi izvor bio zatvoren.
Naš Spasitelj nikome nije savjetovao da pohađa rabinske škole tadašnjeg vremena, jer bi se um takvog polaznika izopačio dok bi stalno slušao: “Oni kažu”, ili “rečeno je”. Zbog čega bismo mi onda prihvatili nepouzdane ljudske riječi kao uzvišeno znanje, ako nam je veće i pouzdano znanje nadohvat ruke?
Na moj um i na moje životno djelo presudan je utjecaj imalo ono što sam imala prilike vidjeti o vječnim vrijednostima, kao i o ljudskim slabostima koje su mi bile pokazane. Ja ne vidim ništa što bi moglo poslužiti kao povod da se odaje slava čovjeku. Ja ne vidim zašto bi se trebalo osloniti na mišljenje ljudi koji posjeduju svjetovnu mudrost, i koje nazivaju “velikanima” i zašto bi ih trebalo uzvisivati. Kako mogu oni koji nemaju božansku objavu imati pravu predodžbu o Božjim namjerama i putovima? Takvi ljudi ili u cijelosti poriču Boga i niječu Njegovo postojanje, ili daju neko objašnjenje o Njegovoj moći, koristeći se pritom vlastitim ograničenim predodžbama.
Odlučimo biti učenici Onoga koji je stvorio nebo i Zemlju, Onoga koji je postavio zvijezde na nebeskom svodu i odredio zadaću Suncu i Mjesecu.
Kad mladi misle da trebaju dostići najviše u razvoju svojih umnih moći, to je umjesno. Mi ne želimo postavljati granice u obrazovanju, jer mu ni Bog nije postavio granice. Ali naša dostignuća neće ničemu služiti ako se ne koriste na slavu Bogu i na dobro čovječanstvu.
Nije dobro opteretiti um učenjem koje zahtijeva golemo zalaganje, a u kojem nema praktične primjene. Ovakvo će obrazovanje biti na štetu onome koji uči. Naime, ono umanjuje želju i sklonost prema onim područjima znanosti koja će nas pripremiti da budemo korisni i osposobiti nas da izađemo u susret svojim odgovornostima. Praktična je nastava daleko dragocjenija od bilo koje količine “suhog teoretiziranja”. Čak ni posjedovanje znanja nije dostatno. Nama je potrebna sposobnost da to znanje pravilno upotrijebimo.
Vrijeme i novčana sredstva koja toliki troše na razmjerno nepotrebno obrazovanje, treba posvetiti stjecanju obrazovanja koje će od njih stvoriti praktične muškarce i žene, sposobne da nose odgovornosti života. Takvo će obrazovanje imati najvišu vrijednost.
Nama treba znanje koje će jačati um i dušu, koje će od nas oblikovati bolje muškarce i žene. Odgoj srca je mnogo važniji od samog knjiškog stjecanja znanja. Dobro je, i čak nužno, posjedovati znanje svijeta u kojem živimo; ali ako iz svoje računice isključimo vječnost, počinit ćemo nepopravljivu pogrešku.
Student može sve svoje snage posvetiti stjecanju znanja; ali ako najprije ne stekne znanje o Bogu, ako ne poštuje zakone koji upravljaju njegovim bićem, on će uništiti samoga sebe. Zbog loših navika on sve manje poštuje samoga sebe i gubi vlast nad sobom. On ne može pravilno razmišljati o onome što je za njega od najveće važnosti. On je lakouman i neumjeren u postupanju prema svojem tijelu. Ne poštujući prava načela, on propada za ovaj život i za vječnost.
Kad bi mladi shvatili vlastitu slabost, oni bi mogli naći svoju snagu u Bogu. Ako teže tome da On bude njihov Učitelj, oni će postati mudri u Njegovoj mudrosti, a njihov će život donositi plodove blagoslova svijetu. Ali ako svoje vrijeme posvete samo svjetovnim i filozofskim znanostima i na taj se način odvoje od Boga, izgubit će sve ono što život čini bogatim.
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Služba liječenja”, Znaci vremena, 2014., poglavlje 37)