Ovo poglavlje temelji se na Postanku 11,1-9

Neki od Noinih potomaka ubrzo su zastranili. Jedan dio njih je slijedio Noin primjer i bio poslušan Božjim zapovijedima. Drugi su postali nevjernici i buntovnici; nisu čak vjerovali u isto ni u vezi s potopom. Neki su prestali vjerovati u postojanje Boga i u svojim su umovima počeli gledati na potop kao na prirodnu pojavu. Drugi su vjerovali da Bog postoji i da je pretpotopni svijet uništio potopom. No njihovi su se osjećaji, poput Kajinovih, pobunili protiv Boga koji je uništio ljude na svijetu i prokleo potopom Zemlju treći put.

Oni koji su bili Božji neprijatelji stalno su se osjećali ukoravanima zbog čistih razgovora i pobožnih života onih koji su ljubili, slušali i slavili Boga. Međusobno su se dogovarali i složili se da se odvoje od vjernih, čiji su pravedni životi bili stalni prijekor njihovim zlim putovima. Udaljili su se od njih i odabrali prostranu dolinu za život. Sagradili su grad, a tada im je sinula zamisao da sagrade veliku kulu koja bi dosegla oblake te bi u gradu i kuli mogli zajedno živjeti kako se više ne bi raspršili.

Razmišljali su da bi se u slučaju nekog drugog potopa mogli osigurati ako izgrade sebi kulu koja bi bila puno viša od vode kakva je bila u vrijeme potopa. Tada bi ih cijeli svijet slavio, bili bi kao bogovi i vladali bi narodima. Kula je zamišljena da proslavi svoje graditelje i da odvrati od Boga one koji će živjeti na Zemlji kako bi im se pridružili u njihovom idolopoklonstvu. Prije nego što je građevina bila završena, neki ljudi su već boravili u kuli. Sobe su bile bogato namještene, ukrašene i posvećene njihovim idolima. Oni koji nisu vjerovali u Boga zamišljali su da bi gradnjom kule koja bi dosegla oblake mogli otkriti uzroke potopa.

Ljudi su se podigli protiv Boga i On nije mogao dopustiti da završe svoje djelo. Već su izgradili svoju kulu vrlo visoko kada je Bog poslao svoja dva anđela da ih ometu u njihovom poslu. Ljudi određeni da primaju i prenose poruke od radnika na vrhu kule slali su svoje poruke za potrebnu građu. Prvi je prenosio poruku drugome, a drugi trećemu, sve dok poruka ne bi stigla do podnožja. Kako je poruka išla od jednoga do drugoga, anđeli su im pomiješali jezike i kad je stigla do radnika na tlu, zahtijevala se građa koja nije zatražena. Kad je s teškim naporom građa došla do radnika na vrhu, to više nije bilo ono što su oni tražili. Razočarani i bijesni, vrijeđali bi one za koje su mislili da su pogriješili.

Nakon svega toga u poslu više nije bilo sklada. Bijesni jedan na drugoga i nesposobni da međusobno objasne nerazumijevanje i neobične riječi, napustili su posao, odijelili se jedan od drugoga i razbacali posvuda zemljane cigle. Sve do tog trenutka ljudi su govorili samo jednim jezikom. Munja s neba, kao znak Božjeg gnjeva, razbila je vrh njihove kule i srušila je na tlo. Tako će Bog pokazati buntovnom čovjeku da je On vrhovni Gospodar.

(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, "Povijest otkupljenja", Znaci vremena, 2018., poglavlje 9)