Svaki kršćanin treba biti prenositelj ljubavi!
Ponegdje i ponekad je ova nebeska vizija koju Otac ima za nas gotovo izgubljena. Mi ljudi naglašavamo ono što je manje važno.
Najlakše je počiniti najveći grijeh, jer je to najtananija promjena u čovjekovom životu i najteže ju je prepoznati u sebi. Društvo će brzo natjerati ubojicu da sagleda svoj zločin. Preljubnik zna u svom srcu da je prevario. Lopov koji ima imalo razuma zna da njegova djela nisu moralna i pravična. Ali kad je u pitanju onaj tko krši zakon ljubavi, tada jedino tihi glas savjesti može doprijeti do njegova okorjelog srca. Taj nježni glas može se lako ušutkati. Trajno.
Zbog čovjekove sklonosti i težnje da stalno živi samo za sebe, okorjelost i bezosjećajnost rastu u nama kao skriveni rak. Postajemo nezainteresirani za potrebe drugih i jedva smo svjesni što se s nama zbiva. Primjerice, liječnik se može u tolikoj mjeri priviknuti na rutinsko obavljanje svojega posla, da će s vremenom postati neosjetljiv te ubrzo više neće liječiti bolesnike, već samo obavljati profesionalno pružanje pomoći za ukočena leđa, čir na probavnim organima ili slomljenu potkoljeničnu kost. Više neće biti svjestan potrebe da liječi ljude. Devet desetina onih koji su došli k njemu sa svojim strahovima i bojaznima, imaju veće potrebe i poteškoće od onih koji se mogu liječiti tabletama ili skalpelom.
Čak ni propovjednici nisu otporni na najveći grijeh. Propovjednik za godinu dana može istrošiti jedan auto ostvarujući “dobar crkveni program”. On može brinuti za proračun, održavati odborske sjednice, propovijedati doktrinalno ispravne propovijedi o stanju mrtvih, a da istodobno potpuno zanemari stanje živih, stanje ljudi iz njegovog stada s njihovim stvarnim potrebama, stanje naroda kojemu je potreban netko, bar propovjednik, kao osoba koja se stvarno brine, osoba koja se trudi razumjeti. Ljudima je potreban netko tko je spreman razgovarati o životnim vrijednostima, netko tko će se moliti s njima i za njih više nego što mu to dužnost nalaže kad ih jednom u godini, po određenom redu, posjeti na dvadesetak minuta.
Propovjednik lako može steći unutarnji osjećaj kako neće biti uspješan sve dok mu se ne pruži prilika da jednog dana “služi” u kakvoj “velikoj crkvi”. Među propovjednicima je također uobičajena misao da neće biti uspješni ako se jednom ne nađu iza nekog crkvenog administrativnog stola. Tek tu, smatra se, čovjek može imati prednost da istinski i silno služi Bogu.
Iako su takvi položaji možda nužni za praktičan rad Crkve, i iako neki doista moraju služiti na taj način, nepobitna je istina da jedan takav ured može vrlo lako postati mjesto udaljavanja od ljudi i njihovih stvarnih potreba.
Govoreći o sklonosti prema ravnodušnosti u odnosu na druge, dr. David Duffie u knjizi Psihologija i kršćanska religija piše: “Ponekad liječnik pokazuje više zanimanja za postavljanje znanstvene dijagnoze nego za pružanje pomoći nesretnom ljudskom biću. On tako postaje ‘dobar’ znanstvenik, ali slab liječnik. Isto iskušenje pojavljuje se i u radu propovjednika. On može postati tako revan za čisti nauk, da zanemari njegovu praktičnu primjenu u ljubavi prema dušama vjernika, postajući tako ‘dobar’ teolog, ali loš propovjednik.”
Nitko, bez obzira na kakvom se položaju nalazio, nije oslobođen iskušenja da postane nemaran prema drugima. Uskraćivanje ljubavi, naša nehumanost prema drugima naš je najveći grijeh.
Riječ “nehumanost” obično predočava sliku neke bespomoćne, vezane žrtve koja je izložena mučenju. Ta riječ podsjeća na sprave za mučenje, lomače na gomili drva i barbarske postupke poput onih u velikim seobama naroda. Tada je i nastao strašan običaj da se ruke i noge osuđenoga na smrt vežu za konje. Četiri snažne životinje, potjerane u galop u različitim pravcima, rastrgnule bi, raščetvorile bespomoćnu osobu.
Uvijek sam o takvom djelu mislio kao o krajnjoj okrutnosti, pravom primjeru čovjekove neljudskosti prema čovjeku. Nisam shvaćao da bi se ova optužba mogla uputiti i meni, da je i moj najveći grijeh nehumanost prema bližnjem.
Nisam sebe smatrao čovjekom koji bi uživao u zlostavljanju nekoga. Nisam sebe nikada smatrao okrutnim po naravi. Takva misao nikada nije zapekla moju savjest, jer sam bio siguran da za tako nešto ne bih mogao biti optužen niti kriv.
Tek kad sam shvatio da kršćanstvo nije više nego ono što je Krist rekao, da se ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjima izražava najprije u služenju njihovim potrebama, razumio sam da bi moj najveći grijeh doista mogao biti ono što smo primijetili.
Promatrajući sebe iz takve perspektive, uočio sam svoj nedostatak ljubavi. Vidio sam kako sam često propuštao priliku da pokažem brigu za bilo koga osim za sebe. Napokon sam shvatio da sam se gotovo sasvim uputio “svojim putovima”. Otkrio sam da sam, prema biblijskom određenju, duboko u sebičnoj grešnosti. Naravno, za to vrijeme držao sam sve Božje zapovijedi i živio “dobrim”, “moralnim” životom.
Shvatio sam: nije bilo toliko zlo ono što sam činio. Zlo je bilo ono što nisam činio, ono što sam uskratio drugima. Upravo je to bilo pogrešno i zlo.
Na kraju, sagledavajući sebe u cijelosti, mogao sam samo zavapiti: “Oče, oprosti mi što sam bio tako nečovječan prema svojim bližnjima!”
Douglas Cooper
(tekst je preuzet iz knjige Živjeti Božju ljubav)