Ovo se poglavlje zasniva na Postanku 25,19-34 i 27
Jakov i Ezav, Izakovi blizanci, predstavljaju očitu suprotnost u karakteru i životu. Božji anđeo je prije njihovog rođenja prorekao ovu nejednakost. Kad je kao odgovor na Rebekinu zabrinutu molitvu objavio da će dobiti dva sina, on joj je otkrio njihovu budućnost — da će svaki od njih postati glava moćnog naroda, da će jedan biti veći od drugoga te da će mlađi imati prvenstvo.
Ezav je odrastao uživajući u samozadovoljstvu i usredotočavanju svih svojih zanimanja na sadašnjost. Ne podnoseći ograničenja, on je uživao u divljoj slobodi lova te je rano izabrao život lovca. Ipak, on je bio očev miljenik. Tihog, miroljubivog pastira privukla je smjelost i snaga starijeg sina, koji je bez straha prolazio planinama i pustinjom, vraćajući se kući s ulovom za svojeg oca i uzbudljivim izvješćima o svojem pustolovnom životu. Jakov, ozbiljan, marljiv, brižan, uvijek razmišljajući više o budućnosti nego o sadašnjosti, bio je zadovoljan životom kod kuće, zaokupljen brigom oko stada i obradom zemlje. Njegova majka je cijenila njegovu strpljivu ustrajnost, marljivost i oprez. Njegovi su osjećaji bili duboki i snažni, a njegova nježna, neprekidna pozornost više je pridonosila njezinoj sreći nego Ezavova plahovita i povremena ljubaznost. Rebeka je više voljela Jakova.
Izak i Rebeka su obećanja dana Abrahamu i njegovom sinu smatrali velikim ciljem svojih nada i čežnji. Jakov i Ezav su bili upoznati s ovim obećanjima. Učili su ih da pravo prvorodstva smatraju važnim, jer je to obuhvaćalo ne samo nasljeđivanje zemaljskog bogatstva već i duhovnog prvorodstva. Primatelj je trebao biti svećenik obitelji, a iz loze njegovih potomaka na svijet je trebao doći Otkupitelj. S druge strane, na prvorođencu su počivale i obveze. Onaj tko naslijedi Božje blagoslove, mora posvetiti svoj život Njemu. Kao i Abraham, on mora biti poslušan božanskim zahtjevima. Prilikom ženidbe, u obiteljskim odnosima i u javnom životu on se morao pozivati na Božju volju.
Izak je svojim sinovima obznanio ove prednosti i uvjete i jasno rekao da Ezav, kao najstariji, ima pravo prvorodstva. Ali Ezav nije ljubio pobožnost i nije imao sklonosti prema vjerskom životu. Zahtjeve koji su dolazili s duhovnim prvorodstvom smatrao je nepoželjnim i čak mrskim ograničenjima. Božji zakon, koji je bio uvjet božanskog saveza s Abrahamom, Ezav je smatrao ropskim jarmom. Sklon samozadovoljstvu, on ni za čim nije toliko težio kao za slobodom da čini ono što želi. Sreća je za njega bila u moći i bogatstvu, slavlju i uživanju. Uživao je u neograničenoj slobodi divljeg, skitalačkog života. Rebeka je pamtila riječi anđela, i ona je imala jasniji uvid u karakter svojeg sina od njezinog muža. Bila je uvjerena da je Jakovu namijenjeno nasljedstvo božanskog obećanja. Ona je Izaku ponovila anđelove riječi, ali očevi su osjećaji bili usmjereni na starijeg sina, i on je ostao nepokolebljiv u svojoj namjeri.
Jakov je od svoje majke saznao o božanskom nagovještaju da bi prvorodstvo trebalo pripasti njemu, i to ga je ispunilo neizrecivom željom za prednostima što ih je ono donosilo. On nije težio za očevim bogatstvom, već je predmet njegove čežnje bilo duhovno prvorodstvo. Razgovarati s Bogom kao pravedni Abraham, prinositi žrtve pomirnice za svoju obitelj, biti praotac izabranog naroda i obećanog Mesije, naslijediti vječno blago obuhvaćeno blagoslovom Saveza — to su bile prednosti i čast koje su zapalile njegove najdublje čežnje. Njegov je um uvijek gledao u budućnost, pokušavajući razumjeti nevidljive blagoslove.
On je sa skrivenom čežnjom slušao sve što je njegov otac rekao o duhovnom prvorodstvu i pozorno čuvao ono što je čuo od svoje majke. Ovaj je predmet danju i noću zaokupljao njegove misli dok nije prožeo sve njegovo životno zanimanje. Ali premda je vječne blagoslove cijenio više od zemaljskih, Jakov nije iz iskustva poznavao Boga kojega je poštovao. Božanska Jakov i Ezav milost nije preobrazila njegovo srce. On je vjerovao da se obećanje koje se odnosilo na njega nije moglo ispuniti sve dok pravo prvorodstva pripada Ezavu, te je neprekidno razmišljao o načinu kojim bi mogao osigurati blagoslove što ih je njegov brat uzimao tako olako, a koji su njemu bili tako dragocjeni.
Kad je Ezav, vrativši se jednog dana kući iscrpljen i umoran od lova, zatražio hranu koju je Jakov pripremao, ovaj potonji, u čijem je umu bila samo jedna misao, iskoristio je priliku i ponudio da zadovolji bratovu glad u zamjenu za prvorodstvo. “Evo me skoro na smrti; što će mi prvorodstvo!” rekao je nepromišljeni, popustljivi lovac. I zbog variva od leće Ezav je prepustio svoje prvorodstvo i taj prijenos potvrdio prisegom. Hranu je za vrlo kratko vrijeme mogao dobiti u šatoru svojeg oca, ali da bi trenutno zadovoljio svoju želju, on je bezobzirno trgovao sa slavnom baštinom koju je sâm Bog obećao njegovim ocima. Njega je zanimala samo sadašnjost. On je bio spreman žrtvovati nebesko za zemaljsko, zamijeniti buduće dobro za trenutno zadovoljstvo.
“Tako Ezav pogazi svoje prvorodstvo.” On je osjetio olakšanje kad ga se oslobodio. Sada nije bilo prepreka na njegovom putu, mogao je raditi što je želio. Koliko je mnogo onih koji zbog takvih divljih zadovoljstava, pogrešno nazvanih slobodom, još uvijek prodaju svoje pravo prvorodstva na čistu i neokaljanu, vječnu nebesku baštinu!
Budući da je uvijek bio podložan vanjskim, zemaljskim privlačnostima, Ezav je uzeo dvije žene među hetitskim kćerima. One su služile lažnim bogovima, a njihovo je idolopoklonstvo Izaku i Rebeki donosilo tešku bol. Ezav je pogazio jedan od uvjeta Saveza, koji je zabranjivao bračne veze između izabranog naroda i neznabožaca, a Izak je još uvijek bio nepokolebljiv u svojoj odluci da mu podari prvorodstvo. Rebekino razmišljanje, Jakovljeva snažna želja za blagoslovom i Ezavova ravnodušnost prema vlastitim obvezama nisu mogle promijeniti očevu namjeru.
Prošle su godine dok Izak, star i slijep, očekujući skoru smrt, nije odlučio da više ne odlaže blagoslivljanje starijeg sina. Međutim, znajući za protivljenje Rebeke i Jakova, on je odlučio obaviti ovaj svečani obred u tajnosti. U skladu s običajem da se u takvoj prigodi priredi gozba, patrijarh je zapovjedio Ezavu: “Idi u pustaru i ulovi mi divljači. Onda mi pripremi ukusan obrok, kako volim, te mi ga donesi da blagujem, pa da te mognem blagosloviti prije nego umrem.”
Rebeka je predosjetila njegovu namjeru, i bila je uvjerena da je to protivno onome što je Bog otkrio u svojoj volji. Izak je bio u opasnosti da na sebe navuče božansko nezadovoljstvo i liši svojeg mlađeg sina položaja na koji ga je Bog pozvao. Ona je uzalud pokušavala razgovarati s Izakom, te je sada odlučila pribjeći lukavstvu.
Čim je Ezav otišao izvršiti svoj zadatak, Rebeka je počela ostvarivati svoju namjeru. Rekla je Jakovu što se dogodilo, zahtijevajući trenutno djelovanje kako bi spriječila da Ezav primi blagoslove konačno i nepovratno. Uvjerila je svojeg sina da će, ako slijedi njezine upute, moći dobiti ono što je Bog obećao. Jakov nije odmah pristao na plan koji je ona predložila. Uznemirila ga je pomisao da prevari svojega oca. Smatrao je da će takav grijeh navući prokletstvo, a ne blagoslov. Međutim, njegova nedoumica je uskoro prevladana i on je pošao izvršiti majčine prijedloge. Namjera mu nije bila da izrekne potpunu laž, ali jednom kad se našao u prisutnosti svojega oca, činilo mu se da je otišao predaleko da bi se povukao te je prijevarom primio željeni blagoslov.
Jakov i Rebeka su uspjeli u svojoj namjeri, ali prijevara im je donijela samo poteškoće i žalost. Bog je objavio da Jakov treba primiti prvorodstvo, i Njegova bi se riječ ispunila u vrijeme kad On odluči, da su oni vjerom čekali da On radi za njih. Poput mnogih koji danas tvrde da su Božja djeca, oni nisu bili voljni prepustiti stvari u Božje ruke. Rebeka se gorko kajala zbog pogrešnog savjeta koji je dala sinu, a to je dovelo i do njihovog rastanka i ona ga nikada više nije vidjela. Od trenutka kad je primio prvorodstvo Jakov je osuđivao samog sebe. Zgriješio je svojem ocu, svojem bratu, vlastitoj duši i Bogu. U jednom trenutku on je učinio ono zbog čega će se kajati cijelog života. Ovaj mu je prizor u kasnijim godinama stalno bio pred očima kad je bezbožan način života njegovih sinova pritiskao njegovu dušu.
Čim je Jakov izašao iz očeva šatora, ušao je Ezav. Premda je prodao svoje prvorodstvo i prijenos potvrdio svečanom zakletvom, on je bio odlučan da osigura njegove blagoslove bez obzira na bratovo pravo. S duhovnim su prvorodstvom bili povezani i zemaljski blagoslovi koje bi mu donijeli što poglavarstvo u obitelji, što dvostruko veći dio očevog bogatstva. Bili su to blagoslovi što ih je on cijenio. “Ustani, oče moj,” rekao je on, “i blaguj od lovine svog sina, da me onda mogneš blagosloviti!”
Drhteći od zaprepaštenja i boli, slijepi stari otac je saznao za prijevaru koja mu je učinjena. Njegove dugo i s ljubavlju gajene nade bile su osujećene, i on je osjećao razočaranje koje će iskusiti njegov stariji sin. Ipak, on je bio osvjedočen da je Božja providnost osujetila njegove namjere i ostvarila upravo ono što je on nastojao spriječiti. Sjećao se anđeoskih riječi upućenih Rebeki, i unatoč grijehu koji je Jakov nosio, on je u njemu vidio onoga koji je bio najspremniji za ostvarenje Božjih namjera. Dok su riječi blagoslova bile na njegovim usnama, on je osjetio nadahnuće Duha, i sada, znajući sve okolnosti, on je potvrdio blagoslov koji je nehotice dao Jakovu: “Onoga sam blagoslovio i blagoslovljen će ostati.”
Ezav je malo cijenio blagoslov kad mu je bio nadohvat ruke, ali je sada, kad ga je zauvijek izgubio, čeznuo da ga ima. Probudila se sva snaga njegove neobuzdane, osjećajne naravi i njegova žalost i bijes su bili strašni. Kriknuo je glasno i bolno: “I mene blagoslovi, oče! … Zar za me nisi sačuvao nikakva blagoslova?” Ali blagoslov je dan da nikada ne bude opozvan. Prvorodstvo koje je tako nepromišljeno prodao sada nije mogao vratiti. “Za jedno jelo,” za trenutno zadovoljenje apetita koji nikada nije obuzdavao, Ezav je prodao svoje naslijeđe, ali kad je uvidio svoju ludost, bilo je prekasno da povrati svoj blagoslov. “… Jer nije našao mogućnost za promjenu odluke, iako ju je sa suzama tražio.” (Hebrejima 12,16.17) Ezav nije bilo lišen prednosti da pokajanjem zatraži Božju milost, ali on nije mogao povratiti prvorodstvo. Njegova žalost nije dolazila iz svijesti o grijehu i nije težio da se pomiri s Bogom. On je žalio zbog posljedica grijeha, ali ne i zbog samog grijeha.
Zbog svoje ravnodušnosti prema božanskim blagoslovima i zahtjevima, Sveto pismo Ezava naziva “bludnikom” (redak 16). On predstavlja one koji malo cijene otkupljenje što ga je Krist za njih platio, te su spremni žrtvovati svoje pravo na Nebo zbog propadljivih zemaljskih stvari. Mnogi žive za sadašnjost, ne razmišljajući i ne brinući se za budućnost. Poput Ezava oni viču: “Jedimo i pijmo, jer sutra mremo!” (1. Korinćanima 15,32) Njih nadziru njihove sklonosti, i oni će radije zapostaviti najvrednija obećanja nego pribjeći samoodricanju. Ako se moraju odreći jednog zadovoljavanja pokvarenog apetita ili nebeskih blagoslova obećanih samo onima koji se odriču sebe i boje Boga, prevladava zahtjev apetita, a Bog i Nebo se doslovno preziru. Koliko je mnogo onih koji se, kao kršćani, odaju zadovoljstvima koja štete zdravlju i otupljuju osjećaje duše. Oni se vrijeđaju kad se od njih traži da se očiste od svake nečistoće tijela i duha, i usavršavaju svetost u Božjem strahu. Oni vide da ne mogu zadržati štetna zadovoljstva i osigurati Nebo, te zaključuju da, budući da je put u Nebo tako uzan, oni njime više neće hodati. Mnogi prodaju svoje prvorodstvo zbog tjelesnih uživanja. Žrtvuje se zdravlje, slabe umne sposobnosti, gubi se Nebo, a sve zbog pukih privremenih zadovoljstava — istodobno slabeći i unižavajući karakter. Kao što se Ezav probudio i uvidio ludost svoje nepromišljene zamjene kad je bilo kasno da povrati gubitak, tako će u dan Gospodnji biti s onima koji su prodali svoje nebesko nasljedstvo za sebična zadovoljstva.
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Patrijarsi i proroci”, Znaci vremena, 2020.)