Izraelska djeca su gotovo četrdeset godina ostala skrivena u pustinjskoj zabiti. “Vrijeme što smo išli”, kaže Mojsije, “od Kadeš Barnee pa dok smo prešli preko potoka Zereda, iznosilo je trideset i osam godina — sve dok nije izumro iz tabora sav onaj naraštaj ljudi sposobnih za borbu, kako im se Jahve i zakleo. I zbilja! ruka Jahvina bila je protiv njih: istrebljivala ih je isred tabora dok ih nije nestalo.” (Ponovljeni zakon 2,14.15)
Tijekom tih godina narod je neprekidno podsjećan da se nalazi pod božanskim ukorom. Oni su pobunom kod Kadeša odbacili Boga, i On je za neko vrijeme odbacio njih. Budući da su se pokazali nevjerni Njegovom Savezu, oni nisu mogli primiti znak Saveza, obred obrezanja. Njihova želja da se vrate u zemlju svojega ropstva pokazala je da nisu dostojni slobode, a pashalni obred, uspostavljen kao spomenik na izbavljenje iz ropstva, nisu održavali.
Ipak, nastavak službe u Šatoru svjedočio je da Bog nije u cijelosti odbacio svoj narod. Njegova providnost je i dalje ispunjavala njihove potrebe. “Ta Jahve te, Bog tvoj, blagoslovio u svim djelima tvojih ruku”, rekao je Mojsije osvrćući se na povijest njihovog lutanja. “On je bdio nad tvojim putovanjem onom velikom pustinjom; ovih četrdeset godina Jahve, Bog tvoj, bijaše s tobom, i ništa ti nije nedostajalo.” Levitska himna, koju je zapisao Nehemija, živo prikazuje Božju brigu za Izrael čak i u godinama kad su bili odbačeni i prognani: “A ti u beskrajnom milosrđu nisi ih napuštao u pustinji: stup se od oblaka nije pred njima skrivao, danju ih je putem vodio, a stup je plameni noću pred njima svijetlio putem kojim su hodili. Dao si im svoga Duha dobrog da ih naučiš mudrosti, mane svoje nisi uskratio njihovim ustima, i u žeđi si im vode pružio. Četrdeset godina krijepio si ih u pustinji: niti im se odijelo deralo, niti su im noge oticale.” (Nehemija 9,19-21)
Lutanje u pustinji nije bilo određeno samo kao kazna za pobunjenike i nezadovoljnike, već je trebalo služiti kao disciplina za naraštaje koji su rasli i pripremiti ih za ulazak u obećanu zemlju. Mojsije im je rekao: “Priznaj onda u svome srcu da te Jahve, Bog tvoj, odgaja i popravlja kao što čovjek odgaja sina svoga … da te ponizi, iskuša i dozna što ti je u srcu: hoćeš li držati zapovijedi njegove ili nećeš. Ponizivao te i glađu morio, a onda te hranio manom, za koju nisi znao ni ti ni tvoji oci, da ti pokaže kako čovjek ne živi samo o kruhu, nego da čovjek živi o svemu što izlazi iz usta Jahvinih.” (Ponovljeni zakon 8,5.2.3)
“U zemlji stepskoj on ga je našao, u pustinjskoj jezivoj pustoši. Obujmio ga, gajio ga i čuvao ko zjenu oka svoga.” “Nije slao poslanika ni anđela, nego ih je sâm spasio. U svojoj ljubavi i samilosti sâm ih je otkupio, podigao ih i nosio u sve dane od davnine.” (Ponovljeni zakon 32,10; Izaija 63,9)
Ipak, jedini zapisi o njihovom životu u pustinji primjeri su njihove pobune protiv Gospodina. Korahova pobuna prouzročila je propast četrnaest tisuća Izraelaca. Bilo je izdvojenih slučajeva koji su pokazivali isti duh prijezira prema božanskom autoritetu.
Jednom prilikom sin jedne Izraelke i Egipćanina, jedan od svjetine koja je s Izraelom pošla iz Egipta, napustio je svoju skupinu u taboru, ušao u izraelski dio i zatražio pravo da tamo podigne svoj šator. To mu je zabranjivao božanski zakon, jer su egipatski potomci bili isključeni iz zajednice do trećeg naraštaja. Izbio je sukob između njega i jednog Izraelca, pitanje je izneseno pred suce i donesena je presuda protiv prijestupnika.
Bijesan zbog ovakve odluke, on je prokleo suca i u napadu bijesa hulio na Božje ime. Odmah je izveden pred Mojsija.
Postojala je zapovijed: “Tko prokune svoga oca ili svoju majku, neka se kazni smrću” (Izlazak 21,17), ali nije bilo upute za donošenje presude u ovakvom slučaju. Zločin je bio tako strašan da se osjetila potreba za posebnom uputom od Boga. Čovjek je zadržan u zatvoru dok se ne utvrdi Božja volja. Sâm je Bog donio presudu. Hulnik je prema božanskoj naredbi izveden izvan tabora i kamenovan. Oni koji su bili svjedoci grijeha stavili su svoje ruke na njegovu glavu i tako svečano posvjedočili u istinitost optužbe protiv njega. Onda su oni prvi bacili kamen, a narod koji je stajao pored njih pridružio se izvršenju presude.
Nakon toga je slijedilo čitanje zakona u vezi sa sličnim prijestupima: “Tko god opsuje Boga svoga, neka snosi svoju krivnju; tko izgovori hulu na ime Jahvino, neka se smakne — nek ga sva zajednica kamenuje; bio stranac ili domorodac, ako pohuli ime Jahvino, mora umrijeti.” (Levitski zakonik 24,15.16)
Postoje oni koji će dovesti u pitanje Božju ljubav i pravdu zbog izvršenja tako oštre kazne za riječi izgovorene u izljevu bijesa. I ljubav i pravda zahtijevaju da se pokaže kako su riječi potaknute zlonamjernošću protiv Boga veliki grijeh. Kazna nad prvim prijestupnikom bila je opomena drugima, da se Božje ime mora poštovati. Ali ako bi se dopustilo da grijeh ovog čovjeka prođe nekažnjeno, drugi bi bili obeshrabreni, a kao posljedica morali bi se žrtvovati životi mnogih ljudi.
Svjetina koja je s Izraelcima izašla iz Egipta bila je izvor neprestanih kušnji i nevolja. Tvrdili su da su odbacili idolopoklonstvo i da obožavaju istinitog Boga, ali njihov rani odgoj i obrazovanje oblikovali su njihov karakter i navike, i oni su manje ili više bili iskvareni idolopoklonstvom i nepoštovanjem Boga. Najčešće su baš oni poticali svađe, prvi su prigovarali te su tabor zarazili svojim idolopokloničkim običajima i prigovorima protiv Boga.
Uskoro nakon povratka u pustinju došlo je do kršenja subote pod okolnostima koje su ga činile naročito grešnim. Gospodnja obavijest da će razbaštiniti Izrael potaknula je duh pobune. Jedan čovjek, bijesan što je lišen Kanaana, odlučan da pokaže prkos protiv Božjeg zakona, usudio se otvoreno prestupiti četvrtu zapovijed tako što je subotom sakupljao drva. Tijekom boravka u pustinji paljenje vatre u subotu bilo strogo zabranjeno. Zabrana nije trebala vrijediti u Kanaanu, gdje je oštra klima često zahtijevala loženje vatre, ali u pustinji vatra nije bila potrebna za grijanje. Čin ovog čovjeka je bio svojevoljno i smišljeno kršenje četvrte zapovijedi, grijeh, ne iz nepromišljenosti ili neznanja, već iz drskosti.
On je bio uhvaćen na djelu i doveden pred Mojsija. Već je ranije rečeno da kršenje subote treba kazniti smrću, ali još nije bio otkriven način izvršenja presude. Mojsije je slučaj iznio pred Gospodina i primio je uputu: “Toga čovjeka treba pogubiti! … Neka ga kamenjem zaspe izvan tabora sva zajednica.” (Brojevi 15,35) Grijesi hule i svojevoljnog kršenja subote trebali su biti jednako kažnjeni, jer na jednak način izražavaju prijezir prema Božjoj vlasti.
U današnje vrijeme ima mnogo onih koji odbacuju subotu stvaranja kao židovsku ustanovu i kažu da ako je treba držati, onda se mora izvršavati i smrtna kazna za njezino kršenje, ali mi vidimo da se hula jednako kažnjavala kao kršenje subote. Hoćemo li onda zaključiti da treću zapovijed treba također zapostaviti jer je primjenjiva samo na Židove? Dokaz koji se temelji na smrtnoj kazni odnosi se na treću i petu, i svih deset zapovijedi, jednako kao i na četvrtu. Premda Bog danas ne kažnjava prekršaj svojeg Zakona trenutačnim kaznama, Njegova Riječ kaže da je plaća za grijeh smrt i da će se na konačnom sudu vidjeti da je smrt udio svih onih koji krše Njegove svete zapovijedi.
Čudo padanja mane svakog je dana tijekom svih četrdeset godina u pustinji podsjećalo narod na svetu obvezu prema suboti. Ipak, ni to ih nije navelo na pokajanje. Premda se nisu usudili otvoreno i drsko griješiti nakon tako očite kazne, četvrta se zapovijed držala vrlo nemarno. Bog govori preko svog proroka: “Subote moje oskvrnjahu.” (Ezekiel 20,13-24) I ovo je navedeno kao jedan od razloga za isključivanje prvog naraštaja iz obećane zemlje. Ali njihova djeca nisu naučila pouku. Oni su toliko zanemarili subotu tijekom četrdesetogodišnjeg lutanja da je, premda ih nije spriječio da uđu u Kanaan, Bog rekao da će biti rasuti među neznabošcima nakon naseljavanja obećane zemlje.
Nakon Kadeša izraelska su djeca napustila pustinju i budući da je razdoblje boravka u njoj završilo, došla je “sva zajednica u pustinju Sin u prvome mjesecu. Narod se nastani u Kadešu.” (Brojevi 20,1)
Ovdje je umrla i pokopana Mirjam. Od prizora radosti na obalama Crvenog mora, kad je Izrael išao naprijed i s pjesmom i plesom proslavljao Jahvinu pobjedu, do pustinjskog groba kojim je okončano životno lutanje, takva je bila sudbina milijuna koji su s velikom nadom izašli iz Egipta. Grijeh je s njihovih usana otrgnuo čašu blagoslova. Hoće li sljedeći naraštaj naučiti pouku?
“Uza sve to griješiše dalje i ne vjerovaše u čudesna djela njegova. … Kad ih ubijaše, tražiše ga, i opet pitahu za Boga; spominjahu se da je Bog hridina njihova i Svevišnji njihov otkupitelj.” (Psalam 78,32-35) Ipak, nisu se obratili Bogu s iskrenim namjerama. Premda su tražili pomoć od Onoga koji ih je jedini mogao izbaviti kad su ih tlačili njihovi neprijatelji, “njihovo srce s njime ne bijaše, nit bijahu vjerni Savezu njegovu. A on im milosrdno grijeh praštao i nije ih posmicao; često je gnjev svoj susprezao. … Spominjao se da su put i dah koji odlazi i ne vraća se više.” (Psalam 78,37-39)
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Patrijarsi i proroci”, Znaci vremena, 2020.)