Ujedinjeni u molitvi
U sklopu inicijative Vjerujte Njegovim prorocima danas čitamo “Psalam 104”.
1 Blagoslivljaj Gospoda, dušo moja! Gospode, Bože moj, silno si velik; odjeven si sjajem i veličanstvom; 2 ogrnuvši se svjetlošću ko plaštem, razastrvši nebesa ko zastor; 3 položivši nad vode grede odaja svojih, učinivši oblake kočijom svojom, hodeći na krilima vjetra; 4 načinivši anđele svoje duhovima, služnike svoje ognjem plamenim. 5 Postavio je zemlju na temelje njene, poljuljat’ se neće u vijeke vjekova. 6 Bezdanom si je pokrio kao haljinom, nad gorama vode stajahu. 7 Na prijetnju tvoju pobjegoše, od glasa groma tvojega uzmakoše. 8 Digoše se u gore, spustiše u doline, na mjesto koje si im odredio. 9 Postavio si među preko koje ne prelaze, neće se vratiti da pokriju zemlju. 10 Ti u doline šalješ izvore što otječu između gora: 11 napajaju svaku životinju poljsku, divlji magarci žeđ svoju gase. 12 Uz njih se nastanjuju ptice nebeske, među granama im razliježe se glas. 13 Ti natapaš gore iz odaja svojih, zemlja se nasiti plodom djela tvojih. 14 Ti daješ da niče trava za stoku, i bilje na korist čovjeku da izvede hranu iz zemlje, 15 i vino što veseli srce čovjekovo; da od ulja lice sja i da kruh okrijepi srce čovjekovo. 16 Stabla Gospodnja puna su soka, cedri libanonski koje on zasadi; 17 gdje se ptice gnijezde, i roda, čiji je dom na jelama. 18 Visoke su gore utočište divokozama, a kamenjari kunićima. 19 Stvorio je mjesec za razdoblja, sunce poznaje zalazak svoj. 20 Postavi tminu i posta noć, u njoj se miče sva zvjerad šumska. 21 Lavići riču za plijenom, i od Boga hranu svoju traže. 22 Kad sunce grane, oni se pribiru i liježu u brloge svoje. 23 Čovjek izlazi na svoj posao, i na rad svoj do večeri. 24 Kako su brojna djela tvoja, Gospode, sva ih u mudrosti učini! Puna je zemlja blaga tvojih. 25 Tu je more, veliko i široko, tamo su gmazovi bezbrojni, životinje male i velike. 26 Onuda prolaze brodovi, i Levijatan kojeg si stvorio da se igra u njemu. 27 Svi čekaju na te da im na vrijeme dadneš hrane. 28 Štoim dadneš, oni sabiru; otvorio si ruku svoju, oni se nasitiše dobra. 29 Sakrio si lice svoje, oni se smetoše; oduzeo si im dah, oni izgiboše i u prah se svoj povratiše. 30 Poslao si Duha svojega, oni bijahu stvoreni; i obnovio si lice zemlje. 31 Nek slava Gospodnja traje dovijeka, nek se raduje Gospod u djelima svojim! 32 On pogleda na zemlju, i ona se potrese; on dotaknu brda, i ona se zadimiše. 33 Pjevat ću Gospodu dokle god živim, slavit ću Boga svojega dokle god me bude. 34 Bila mu mila besjeda moja, ja ću se radovati u Gospodu. 35 Neka grješnici nestanu sa zemlje, i opakih više nek ne bude! Blagoslivljaj Gospoda, dušo moja! Slava Gospodu!