Među onima koji su se nadali da će obnova pod Jošijom dovesti do trajnog duhovnog preporoda bio je i Jeremija, kojega je Bog u mladosti, u trinaestoj godini Jošijinog kraljevanja, pozvao u proročku službu. Kao pripadnik levitskog svećenstva, Jeremija se od djetinjstva pripremao za sveti poziv. Tijekom tih sretnih godina pripreme nije niti shvaćao da je još od rođenja određen da bude „prorok svim narodima“ pa je, kad je stigao božanski poziv, bio preplavljen sviješću o svojoj nedostojnosti. „Ah, Gospode Jahve „ – uzviknuo je – „gle, ja ne umijem govoriti: dijete sam.“ (Jeremija 1,5.6)
U mladom Jeremiji Bog je vidio čovjeka koji će opravdati sveto povjerenje i koji će ostati uz pravdu bez obzira na snagu protivnika. On se pokazao vjeran u djetinjstvu; i sada je trebao izdržati nevolje kao dobar vojnik križa. „Ne govori: ‘Dijete sam!’“ naredio je Gospodin svojem izabranom vjesniku. „Već idi k onima kojima te šaljem i reci sve ono što ću ti narediti. Ne boj ih se: jer ja sam s tobom da te izbavim. … Ti bedra svoja sad opaši, ustaj, pa ćeš im govoriti sve što ću tebi zapovjediti. Ne dršći pred njima, da ne bih morao učiniti da uzdršćeš pred njima. Danas te, evo, postavljam kao grad utvrđeni, kao stup željezni, ko zidinu brončanu protiv sve zemlje: protiv kraljeva i knezova judejskih, svećenika i naroda ove zemlje. I borit će se s tobom, al’ te neće nadvladati, jer ja sam s tobom da te izbavim, riječ je Jahvina.“ (Jeremija 1,7.8.17-19)
Jeremija je trebao stajati pred narodom četrdeset godina kao svjedok za istinu i pravdu. U vrijeme neusporedivog otpada trebao je životom i karakterom poslužiti kao uzor služenja jedinome pravom Bogu. Tijekom strašnih opsada Jeruzalema trebao je služiti kao Gospodnji vjesnik. Trebao je najaviti pad Davidove kuće i uništenje prekrasnog Hrama koji je Salomon sagradio. I kad bude bačen u tamnicu zbog svojih neustrašivih izjava, i dalje je trebao otvoreno govoriti protiv grijeha ljudi na visokim položajima. Prezren, omrznut i odbačen od ljudi, konačno je trebao biti svjedok doslovnog ispunjavanja svojih proročanstava o propasti koja prijeti i sudjelovati u žalostima i nevoljama koje će pratiti uništenje osuđenoga grada.
Međutim, usred sveopće propasti u koju je narod sve dublje zapadao, Jeremija je često dobivao i prilike da preko užasavajućih prizora toga vremena baci pogled u slavnu budućnost, u vrijeme kad će Božji narod biti izbavljen iz zemlje svojih neprijatelja i vraćen u Sion. On je unaprijed vidio i doba kad će Bog obnoviti svoj Savez s narodom. „Duša će im biti kao vrt navodnjen, nikad više neće ginuti.“ (Jeremija 31,12)
O svojem pozivu u proročku službu sam Jeremija je napisao sljedeće riječi: „I tada Jahve pruži ruku, dotače se usta mojih i reče: Evo, u usta tvoja stavljam riječi svoje. Gle: postavljam te danas nad narode i kraljevstva, da istrebljuješ i rušiš, da zatire š i ništiš, da gradiš i sadiš.“ (Jeremija 1,9.10)
Hvala Bogu na nalozima da gradi i da sadi! Tim riječima Jeremiji je bila otkrivena Gospodnja namjera da obnavlja i da liječi. Neugodne su bile poruke koje je trebao objavljivati u godinama koje su dolazile. Trebao je neustrašivo iznositi proročanstva o kaznama koje će ubrzo doći. Sa sjevera „buknut će zlo protiv svih stanovnika zemlje. … I sudit ću im za sve opačine njihove zato što me ostaviše“ – objavio je Gospodin (Jeremija 1,14.16). Međutim, prorok je ovim porukama trebao pridružiti i obećanja o oprostu ponuđenom svima koji se odvrate od svojih zlodjela.
Kao mudri graditelj, Jeremija je u samom početku svojega životnog djela pokušao ohrabriti Judejce da iskopaju široke i duboke temelje svojeg duhovnog života obavljajući djelo sveopćeg pokajanja. Već dugo su oni gradili, služeći se materijalom koji je apostol Pavao usporedio s drvetom, slamom i strnjikom, a sam Jeremija s troskom. „‘Srebro odbačeno’, tako ih zovu“ – objavio je o tvrdovratom narodu – „jer ih Jahve odbaci!“ (Jeremija 6,30) Sad su bili pozvani da grade mudro i za vječnost, odbacujući trosku otpada i nevjerstva, ugrađujući u temelje čisto zlato, pretopljeno srebro i drago kamenje – vjeru, poslušnost i dobra djela – jer je samo to prihvatljivo u očima svetoga Boga.
Preko Jeremije Gospodin je svojem narodu uputio poruku: „Vrati se, odmetnice Izraele … ne gnjevi se više lice moje na vas, jer sam milostiv – riječ je Jahvina – neću se gnjeviti dovijeka. Samo priznaj svoju krivnju da si se odvrgla od Jahve, Boga svojega. … Vratite se, sinovi odmetnici – riječ je Jahvina – jer ja sam vaš Gospodar. … Ti ćeš me zvati ‘Oče moj!’ i nećeš se više odvratiti od mene. … Vratite se, sinovi, što se odvratiste, izliječit ću odmetništva vaša!“ (Jeremija 3,12-14.19.22)
Ovim prekrasnim pozivima Gospodin je dodao i riječi s kojima se njegov zabludjeli narod mogao vratiti Njemu. Trebali su samo reći: „Evo nas, dolazimo k tebi, jer si ti Jahve, Bog naš! Doista, prijevarni su visovi, graja po brdima. Odista, u Jahvi, Bogu našemu, spasenje je Izraelovo! … Lezimo u sramotu svoju, nek nas pokrije ruglo naše! Jer Jahvi, Bogu svome, sagriješismo mi i oci naši, od mladosti svoje do dana današnjeg, i ne slušamo glasa Jahve, Boga svojega!“ (Jeremija 3, 22-25)
Obnova pod Jošijom očistila je zemlju od idolopokloničkih svetišta, ali srce mnoštva se nije promijenilo. Sjeme istine koje je proklijalo i davalo izgleda za bogatu žetvu bilo je zagušeno trnjem. Još jedan takav otpad bio bi koban; i Gospodin se potrudio da narod shvati opasnost u kojoj se nalazi. Jedino ako se pokažu vjerni Gospodinu, mogu se nadati božanskoj naklonosti i blagostanju.
Mnogo puta Jeremija je narodu skretao pozornost na savjete objavljene u knjizi Ponovljeni zakon. Više od svih drugih proroka naglašavao je naučavanje Mojsijevog zakona i pokazivao kako ono može donijeti najveće duhovne blagoslove narodu i srcu svakog pojedinca. „Raspitajte se za iskonske staze: Koji put vodi k dobru? Njime pođite“ – pozivao je narod – „i naći ćete spokoj dušama svojim!“ (Jeremija 6,16)
Jednom prilikom, po Gospodnjem nalogu, prorok je zauzeo mjesto kraj jednog od glavnih ulaza u grad i odatle ukazivao na važnost štovanja subote. Stanovnici Jeruzalema bili su u opasnosti da izgube iz vida svetost subote i zato im je bila upućena svečana opomena da toga dana ne obavljaju svjetovne poslove. Bio im je obećan blagoslov pod uvjetom da budu poslušni. Gospodin je objavio: „A vi, ako me poslušate – riječ je Jahvina – i ako ne budete nosili bremena na vrata ovoga grada, nego budete svetkovali dan subotni, ne radeći nikakva posla, tada će na vrata ovoga grada ulaziti kraljevi koji sjede na prijestolju Davidovu, koji se voze kolima i jašu na konjima, oni i njihovi časnici, Judejci i Jeruzalemci, i ovaj će grad ostati dovijeka.“ (Jeremija 17,24.25)
Ovo obećanje o blagostanju kao nagradi za odanost bilo je udruženo s proročanstvom o strašnim kaznama koje će zadesiti grad ako njegovi stanovnici budu nevjerni Bogu i Njegovom Zakonu. Ukoliko pozivi na poslušnost Gospodinu, Bogu njihovih otaca, i na štovanje subotnjeg dana ostanu bez odgovora, grad i njegovi dvori bit će potpuno uništeni vatrom.
I tako je prorok čvrsto stao na stranu zdravih načela pravednog života koja su bila jasno opisana u Knjizi Zakona. Međutim, opće stanje u Judeji bilo je takvo da se promjena na bolje mogla postići samo najodlučnijim mjerama; i zato se on tako ozbiljno trudio oko nepokajanih. Preklinjao ih je: „Orite sebi krčevinu i ne sijte u trnje! … Operi opačinu sa srca svoga, Jeruzaleme, da bi se spasio.“ (Jeremija 4,3.14)
Međutim, veliko mnoštvo naroda nije poslušalo poziv na pokajanje i na promjenu. Nakon smrti dobroga kralja Jošije, oni koji su upravljali narodom pokazali su se nedostojnima svetog povjerenja i mnoge su odveli u otpad. Joahaza, koji je izgubio prijestolje kad je protiv njega ustao egipatski kralj, naslijedio je Jojakim, stariji Jošijin sin. Od samog početka Jojakimova kraljevanja Jeremija je imao malo nade da će se njegova voljena zemlja spasiti od razaranja, a narod od sužanjstva. Ipak, nije mogao šutjeti dok kraljevstvu prijeti potpuna propast. Oni koji su ostali vjerni Bogu morali su biti ohrabreni da izdrže na putu dobra, dok je grešnike trebalo navesti, ako bude moguće, da se odvrate od svoga bezakonja.
Kriza je zahtijevala javne i ustrajne napore. Gospodin je zapovjedio Jeremiji da ode u predvorje Hrama i da govori svim Judejcima koji budu dolazili i odlazili. Iz vijesti koja mu je bila povjerena nije smio izostaviti nijednu riječ, kako bi grešnici u Sionu dobili najbolju moguću priliku da poslušaju i odvrate se od svojih zlih putova.
Prorok je poslušao; stao je na vrata Doma Gospodnjeg i odatle podigao svoj glas opomene i poziva. Sam Svemogući ga je nadahnuo da objavi:
„Čujte riječ Jahvinu, svi Judejci koji ulazite na ova vrata da se poklonite Jahvi. Ovako govori Jahve nad Vojskama, Bog Izraelov: Popravite svoje putove i djela svoja, pa ću boraviti s vama na ovome mjestu. Ne uzdajte se u lažne riječi: ‘Svetište Jahvino! Svetište Jahvino! Svetište Jahvino!’ Ali ako zaista popravite svoje putove i djela svoja, i ako zaista budete činili što je pravo, svatko prema bližnjemu svome, ako ne budete tlačili stranca, sirote i udovice i ne budete prolijevali krvi nedužne na ovome mjestu, ako ne budete trčali za tuđim bogovima na svoju nesreću – boravit ću s vama na ovome mjestu, u zemlji koju sam dao vašim ocima zauvijek.“ (Jeremija 7,2-7)
Ovdje je jasno pokazano da Gospodin nerado kažnjava. On odgađa svoje kazne i poziva nepokajane. Onaj koji tvori „dobrotu, pravo i pravdu na zemlji“, čezne za svojom zalutalom djecom i na svaki mogući način pokušava ih naučiti putu vječnog života (Jeremija 9,24). On je izveo iz ropstva Izraelce da bi mogli služiti Njemu, jedinome istinitome i živome Bogu. Iako su dugo lutali putovima idolopoklonstva i odbacivali Njegove opomene, On ipak i sada izražava spremnost da odloži kazne i da im pruži još jednu priliku za pokajanje. On ukazuje na činjenicu da se jedino najtemeljitijom promjenom srca može odvratiti propast koja im prijeti. Uzaludno će biti uzdanje u Hram i u njegove obrede. Obredi im ne mogu donijeti oprost grijeha. Usprkos činjenici da pripadaju Božjem izabranom narodu, samo ih promjena srca i načina života može spasiti od neizbježnih posljedica stalnog kršenja Zakona.
I tako je „po gradovima judejskim i po ulicama jeruzalemskim „ odjekivala Jeremijina poruka Judi: „Poslušajte riječi Saveza ovoga“ – jasne Gospodnje propise zapisane u svetim spisima – „te ih izvršavajte.“ (Jeremija 11,6) I to je upravo bila poruka koju je prorok objavljivao stojeći u predvorju Hrama na početku Jojakimova kraljevanja.
Ukratko je opisao iskustva Izraela od vremena izlaska iz Egipta. Božji Savez s njima glasio je: „Slušajte glas moj, pa ću ja biti vaš Bog, a vi ćete biti moj narod. Idite putem kojim vam zapovjedih, da vam dobro bude.“ Oni su besramno i stalno kršili ovaj Savez. Izabrani narod je hodio „po savjetu i okorjelosti zloga srca svojega; okrenuše mi leđa, a ne lice.“ (Jeremija 7,23.24)
Gospodin se pitao: „Zašto onda taj narod luta uporno i neprekidno? „ (Jeremija 8,5) Po riječima proroka bilo je to zato što nisu poslušali glas Gospodina, Boga svoga, niti su se htjeli popraviti. (vidi Jeremija 5,3) On se žalio: „Nestade istine, nestade je iz usta njihovih. … Čak i roda pod nebom zna svoje vrijeme, grlica, lastavica i ždral drže se vremena kad se moraju vratiti. A moj narod ne poznaje suda Jahvina! … Pa da ih zbog toga ne kaznim – riječ je Jahvina – narodu takvu da se ne osvetim?“ (Jeremija 7,28; 8,7; 9,8)
Došlo je vrijeme dubokog ispitivanja srca. Dok je Jošija bio njihov kralj, narod je još imao nekog razloga za nadu. Ali on više nije mogao posredovati u njihovu korist jer je poginuo u boju. Grijesi naroda su bili takvi da je vrijeme posredovanja već skoro isteklo. Gospodin je objavio: „Kad bi i Mojsije i Samuel stali pred lice moje, ne bi mi se duša obratila narodu tome. Otjeraj ih ispred lica mojega, neka idu od mene! Ako te upitaju: ‘Kamo da idemo?’ odgovori im: Ovako govori Jahve: Tko je za smrt, u smrt! Tko je za mač, pod mač! Tko je za glad, u glad! Tko je za izgnanstvo, u izgnanstvo!“ (Jeremija 15,1.2)
Odbijanje da poslušaju milostivi poziv koji im je Bog sada upućivao donijelo bi nepokajanom narodu one kazne koje su zadesile sjeverno izraelsko kraljevstvo prije više od stotinu godina. Poruka koja im je sada bila upućena, glasila je: „Ako me ne poslušate da hodite po Zakonu što ga stavih pred vas, slušajući riječi mojih slugu proroka koje vam neumorno šaljem, premda ih do sada niste slušali, postupit ću s ovim Domom kao sa Šilom, i učinit ću da ovaj grad bude prokletstvo za sve narode na zemlji.“ (Jeremija 26,4-6)
Oni koji su stajali u predvorju Hrama i slušali Jeremijino izlaganje jasno su razumjeli ovo spominjanje Šila i vremena kad su u doba velikoga svećenika Elija Filistejci svladali Izrael i odnijeli Kovčeg Saveza.
Elijev grijeh bio je u tome što je olako prelazio preko bezakonja svojih sinova u svetoj službi i preko zala koja su se množila u zemlji. Njegova nemarnost da ukloni ta zla navukla je na Izrael strašnu nevolju. Njegovi sinovi su izginuli u boju, sam Eli je izgubio život, Kovčeg Saveta je bio odnesen iz zemlje Izraelove, trideset tisuća ljudi bilo je pobijeno – i sve to zato što je grijehu bilo dopušteno da se nesmetano i neograničeno razvija. Izraelci su se oholo uzdali da će im nazočnost Kovčega, iako su gajili grešne običaje, osigurati pobjedu nad Filistejcima. Na isti način, u vrijeme Jeremije, stanovnici Jude su bili skloni vjerovati da će ih strogo poštovanje božanski utvrđenih obreda u Hramu sačuvati od pravedne kazne za njihova prijestupnička djela.
Kakva je to pouka za ljude koji danas obavljaju odgovorne dužnosti u Božjoj crkvi! Kakva je to ozbiljna opomena da se vjerno uhvate u koštac sa zlima koja danas sramote djelo istine! Neka se nijedan od onih koji sebe smatraju čuvarima Božjeg zakona ne vara da će ga poštovanje koje formalno ukazuje Božjim zapovijedima staviti izvan domašaja božanske pravednosti! Neka nitko ne odbija ukor zbog zla, neka nitko ne ukorava Božje sluge da su previše revni u pokušajima da očiste crkvu od onih koji čine zlo! Bog koji mrzi grijeh poziva sve one koji tvrde da vrše Njegov Zakon da odbace svako bezakonje! Zanemarivanje pokajanja i dragovoljne poslušnosti donijet će ljudima danas isto tako ozbiljne posljedice kao i nekadašnjem Izraelu! Postoji granica preko koje se Gospodnje kazne više ne mogu odlagati! Opustošenje Jeruzalema u Jeremijine dane svečana je opomena suvremenom Izraelu da se savjeti i opomene koje dobiva preko Božjih izabranih oruđa ne mogu nekažnjeno odbacivati!Jeremijina poruka svećenicima i narodu izazvala je mržnju mnogih. Bučno optužujući, vikali su na njega: „‘Zašto si u ime Jahvino prorokovao: Postupit ću s ovim Domom kao sa Šilom, i ovaj će grad biti opustošen, te nitko više u njemu neće stanovati? ‘ I sav se narod skupi na Jeremiju u Domu Jahvinu.“ (Jeremija 26,9) Svećenici, lažni proroci i narod gnjevno su ustali na onoga koji im nije govorio ugodne stvari niti je proricao prijevare. I tako je Božja poruka bila prezrena, a Božji sluga se našao u smrtnoj opasnosti.
Izvještaj o Jeremijinim riječima bio je odnesen judejskim starješinama i oni su požurili iz kraljevog dvora u Hram da sami saznaju istinu o svemu. „Tada svećenici i proroci rekoše starješinama i svemu narodu: ‘Ovaj je čovjek zaslužio smrt, jer je prorokovao protiv ovoga grada, kao što ste čuli na svoje uši.“ (Jeremija 26,11) Jeremija je hrabro stao pred starješine i pred narod i rekao: „Jahve me posla da prorokujem protiv ovoga Doma i ovoga grada sve ono što ste čuli. Popravite, dakle, putove svoje i djela svoja, i slušajte glas Jahve, Boga svoga: i pokajat će se za zlo kojim vam se zaprijetio. Ja sam, evo, u vašim rukama. Učinite sa mnom što vam se čini dobro i pravo. Ali dobro znajte: ako me pogubite, krv nedužnu navalit ćete na sebe, na ovaj grad i na njegove stanovnike. Jer, zaista, Jahve me posla k vama da u vaše uši govorim sve ove riječi.“ (Jeremija 26,12-15)
Da se prorok uplašio prijetnji onih koji su spadali u vrhove vlasti, njegova bi poruka ostala bez utjecaja, a on sam bi izgubio život; ali hrabrost s kojom je izrekao svečanu opomenu izazvala je poštovanje naroda i osigurala mu naklonost izraelskih starješina. Oni su se počeli prepirati sa svećenicima i lažnim prorocima dokazujući im da bi krajnje mjere koje su predlagali bile potpuno nerazumne, i njihove su riječi utjecale na misli naroda. Tako je Bog podigao ljude koji su obranili Njegovog slugu.
Starješine su se, dakle, ujedinili u prosvjedu protiv odluke svećenika o Jeremijinoj sudbini. Naveli su slučaj Miheja koji je prorekao kazne nad Jeruzalemom rekavši: „Sion će biti polje preorano, Jeruzalem ruševina, a Goru Doma ovog šuma će prekriti. „ Zatim su upitali: „Je li ga zato pogubio Ezekija, kralj judejski, i sva Judeja? Nisu li se pobojali Jahve i nastojali da Jahvu umilostive, te se Jahve pokaja za zlo kojim im se bijaše zaprijetio? A mi, zar da na duše svoje navalimo tako velik zločin?“ (Jeremija 26,18.19)
I tako su molbe ovih utjecajnih ljudi spasile proroku život, iako bi ga mnogi među svećenicima i lažnim prorocima, ne mogavši podnijeti istinite optužbe koje je izgovarao, vrlo rado osudili na smrt pod izgovorom da je dizao bunu.
Od dana kad je bio pozvan u službu pa sve do kraja, Jeremija je stajao pred Judejcima kao „zid od mjedi“ koji gnjev ljudi nije mogao svladati. Gospodin je unaprijed opomenuo svojega slugu: „Borit će se protiv tebe al’ te neće nadvladati jer sam ja s tobom, da te spasim i izbavim – riječ je Jahvina. Izbavit ću te iz ruku zlikovaca i otkupiti te iz ruku silnika.“ (Jeremija 6,27; 15,20.21)
Po naravi bojažljiv i spreman na povlačenje, Jeremija je čeznuo za mirom i spokojstvom života u samoći, kad više neće morati gledati upornu nepopravljivost svoga dragog naroda. Njegovo se srce kidalo od brige zbog posljedica koje će donijeti grijeh. „O, tko bi glavu moju pretvorio u vrelo, a oči moje u vrutak suza, danju i noću da plačem nad poginulima kćeri svoje, naroda svojega!“ plakao je gorko. „Da imam u pustinji obitavalište, ostavio bih narod svoj i daleko od njih otišao. Jer svi su oni preljubnici, rulja izdajnička.“ (Jeremija 8,22; 9,1)
Nemilosrdno je bilo ruganje koje je morao podnijeti. Njegova osjetljiva duša mnogo je puta bila probadana strijelama poruge što su ih upućivali oni koji su prezirali njegovu poruku i olako shvaćali njegovo nastojanje da ih obrati Bogu. Sam je rekao: „Postao sam smiješan svome narodu, rugalica svakidašnja.“ „A sada sam svima na podsmijeh iz dana u dan, svatko me ismijava. … Svi koji mi bijahu prijatelji čekahu moj pad. ‘Možda ga zavedemo, pa ćemo njim ovladati i njemu se osvetiti!’“ (Tužaljke 3,14; Jeremija 20,7.10)
Međutim, vjerni prorok je svakoga dana dobivao novu snagu da izdrži. „Sa mnom je Jahve kao snažan junak! Zato će progonitelji moji posrnuti i neće nadvladati, postidjet će se veoma zbog poraza, zbog nezaboravne vječne sramote. … Pjevajte Jahvi, hvalite Jahvu, jer on izbavi dušu sirote iz ruku zlikovaca.“ (Jeremija 20,11.13)
Iskustva kroz koja je prolazio u danima svoje mladosti i u kasnijim godinama službe, naučila su ga da „put čovjeka nije u njegovoj vlasti, da čovjek koji hodi ne može upravljati korake svoje“. Naučio je moliti: „Kazni me, Jahve, ali po pravici, ne u gnjevu, da nas ne zatreš.“ (Jeremija 10,23.24)
Kad je bio pozivan da ispije čašu nevolja i boli, kad je bio u kušnji da u svojem jadu kaže: „Dotrajao je život moj i nada koja mi od Jahve dolazi“, prisjećao se Božjih blagoslova koje je dobivao i pobjedonosno uzvikivao: „Dobrota Jahvina nije nestala, milosrđe njegovo nije presušilo. Oni se obnavljaju svako jutro: tvoja je vjernost velika! ‘Jahve je dio moj’, veli mi duša, ‘i zato se u nj pouzdajem.’ Dobar je Jahve onom koji se u nj pouzdaje, duši koja ga traži. Dobro je u miru čekati spasenje Jahvino!“ (Tužaljke 3,18.22-26)
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Proroci i kraljevi”, Znaci vremena, 2018.)