Mi trebamo u jasnoj svjetlosti vidjeti aktualne probleme velike borbe u kojoj sudjelujemo. Također trebamo potpunije shvatiti vrijednost istina Božje riječi, kao i opasnost koja počiva u pokušaju velikog varalice da od njih odvrati naše misli.
Beskrajna vrijednost žrtve koja je bila nužna za naše spasenje otkriva činjenicu da je grijeh strahovito zlo. Grijehom nastaje poremećaj u cjelokupnom ljudskom tijelu, a zbog njega dolazi do izopačenosti uma i neprirodnog stanja mašte. Grijeh je desetkovao pozitivne osobine ljudske duše. Kušnje koje dolaze izvana nalaze odjeka u srcu, i noga neosjetno skreće k zlu.
Kao što je Žrtva koja je bila prinesena zbog naših grijeha ispunila svoju svrhu, tako treba biti i naše očišćenje od prljavštine grijeha. Božji zakon neće opravdati niti jedan zao postupak; nijedna nepravda ne može izbjeći osudu Zakona. Moral Evanđelja ne priznaje drugo mjerilo osim savršenstva božanskog karaktera. Kristov je život bilo savršeno ostvarenje svakog zahtjeva Zakona. Isus je rekao: „… kao što sam i ja čuvao zapovijedi Oca svoga.“ Njegov nam život služi kao uzor poslušnosti i službe. Jedino Bog može obnoviti srce. „Da, Bog u svojoj dobrohotnosti izvodi u vama i htjeti i djelovati.“ A nama upućuje poziv: „Sa strahom i trepetom radite oko svoga spasenja!“ (Ivan 15,10; Filipljanima 2,13.12)
Djelo koje pokreće na razmišljanje
Ispraviti pogreške ili unijeti promjene u način ponašanja ne može se uz nekoliko slabašnih povremenih napora. Izgradnja karaktera nije djelo jednog dana ili jedne godine, već djelo cijeloga života. Borba za pobjedu nad samim sobom, za svetost i savršenstvo, jest borba koja traje koliko i život. Bez stalnoga truda i stalne aktivnosti mi ne možemo govoriti o napretku u posvećenom životu i o zadobivanju pobjedničke krune.
Najjači dokaz da je čovjek pao i da više ne uživa prvobitne prednosti jest činjenica da je povratak tako skup. Put povratka se može osvajati samo upornom borbom, centimetar po centimetar, sat po sat. U samo jednom trenutku, jednim nepromišljenim i nerazumnim postupkom mi se možemo naći u vlasti sile zla; ali da bismo raskinuli okove i počeli živjeti svetijim životom, morat će proći više nego samo jedan trenutak. Mi ćemo možda donijeti odluku, možda ćemo i početi ostvarivati dobre zamisli; ali do postizanja konačnog uspjeha moramo uložiti trud, vrijeme, ustrajnost, strpljivost i žrtvu.
Mi ne možemo dopustiti sebi da postupamo po svom nagonu. Ni za jedan trenutak ne smijemo prestati bdjeti. Opsjednuti brojnim kušnjama, moramo se ili čvrsto usprotiviti, ili se predati. Dođemo li do kraja svog života nezavršenog posla, gubitak će biti vječan.
Život apostola Pavla bio je život stalne borbe sa samim sobom. On je rekao: „Iz dana u dan mrem.“ (1. Korinćanima 15,31) Njegova volja i želje bili su u svakodnevnom sukobu s onim što je bilo njegova dužnost, i s Božjom voljom. Umjesto da popušta sklonostima, on je vršio Božju volju, ma kakvu žrtvu to od njega zahtijevalo.
Na kraju svog života, ispunjenog borbom i sukobima, osvrćući se na svoje borbe i pobjede, apostol Pavao je mogao reći: „Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. Stoga, pripravljen mi je vijenac pravednosti kojim će mi u onaj Dan uzvratiti Gospodin, pravedan sudac.“ (2. Timoteju 4,7.8)
Kršćanski je život bitka i napredovanje. U ovom ratovanju nema predaha; ovdje se traži stalno i ustrajno zalaganje. Pobjedu nad Sotoninim kušnjama mi možemo održati samo nesmanjenim i neprekidnim naporima. Kršćanska se čistoća i poštenje moraju postizati snažnom energijom i održavati odlučnom dosljednošću u sprovođenju donesenih odluka.
Nitko ne može očekivati da napreduje naviše ako ne uloži čvrste, ustrajne napore. Svatko treba razviti svoj rat; nitko drugi ne može voditi našu bitku. Mi smo osobno odgovorni za ishod borbe; jer čak ni Noa, Job ili Daniel nisu mogli svojom pravdom spasiti svojega sina ili kćer.
Nauk koji treba savladati
U kršćanstvu postoji jedan nauk koji treba savladati – nauk mnogo dublji, širi i viši od bilo kojeg ljudskog nauka, upravo koliko je i Nebo više od Zemlje. Um valja ukrotiti, treba ga obučiti; jer mi trebamo vršiti službu za Boga na način koji nije u skladu s našim urođenim sklonostima. Moramo savladati nasljedne i stečene sklonosti k zlu. Često se mora odbaciti obrazovanje i odgoj što smo ih stjecali tijekom cijelog života, da bismo mogli postati učenicima u Kristovoj školi. Naša se srca trebaju naučiti da budu postojana u Bogu. Mi moramo steći navike razuma koje će nas osposobiti da se odupremo kušnji. Mi se moramo naučiti gledati gore. Načela Božje riječi – načela koja su visoka kao nebo i koja obuhvaćaju vječnost – trebamo shvatiti kao nešto što se odnosi na naš svagdašnji život. U skladu s tim načelima treba biti svaki naš postupak, svaka riječ, svaka misao. Sve ovo treba biti u skladu s Kristovom voljom i pokoreno Njemu.
Dragocjene vrline Svetoga Duha ne stječu u jednom trenutku. Hrabrost, čvrstoću, blagost, vjeru, nepokolebljivo pouzdanje u Božju moć da spašava, stječemo iskustvom koje se gradi godinama. Božja djeca trebaju zapečatiti svoju budućnost životom koji će biti ispunjen povećanim trudom i čvrstom privrženošću onome što je pravo.
Ellen G. White
(tekst je preuzet iz knjige Služba liječenja, 451-454. str.)