“Gle, ovo je Bog naš, u njega se uzdasmo, on nas je spasio.” (Izaija 25,9)
Božji narod čuje jasan, melodičan glas kako govori: “Podignite glavu!” I kad dignu pogled prema nebu, vide dugu obećanja. Crni, prijeteći oblaci koji su prekrivali nebeski svod sad se razdvajaju, i oni poput Stjepana slobodno gledaju u Nebo i vide Božju slavu i Sina Čovječjega gdje sjedi na svom prijestolju. Na Njegovoj božanskoj pojavi primjećuju tragove Njegova poniženja, a s usana Mu čuju molbu koju je iznio pred Ocem i svetim anđelima: “Oče, htio bih da oni koje si mi dao budu gdje sam ja.” (Ivan 17,24) Ponovno se čuje melodičan, pobjednički glas koji govori: “Evo ih! Dolaze! Sveti, bezazleni i neokaljani. Oni su sačuvali moju poruku o postojanosti; oni će hoditi među anđelima”, a s blijedih, dršćućih usana onih koji su ustrajali u svojoj vjeri izlazi uzvik pobjede.
U ponoći Bog pokazuje svoju moć da izbavi svoj narod. Pojavljuje se sunce u punom sjaju. Znakovi i čudesa brzo se nižu. Zli s užasom i čuđenjem gledaju prizor, dok pravedni u svečanoj radosti promatraju znakove svog izbavljenja. Čini se da se sve u prirodi poremetilo. Potoci prestaju teći. Pojavljuju se tamni, teški oblaci i bučno se sudaraju. Usred razbješnjelog neba svijetli je prostor neopisive slave, odakle dolazi Božji glas kao glas mnogih voda, govoreći: “Svršeno je!” (Otkrivenje 16,17) Taj glas potresa nebesa i zemlju. Nastaje silan potres, “kakav nikad ne bi otkada se ljudi pojaviše na zemlji — tako velik bijaše taj potres, tako snažan” (Otkrivenje 16,17.18). Kao da se nebeski svod otvara i zatvara. Kao da na trenutak kroz njega bljesne slava s Božjeg prijestolja. Planine se tresu poput trske na vjetru, a odlomljene stijene padaju na sve strane. Čuje se tutanj kao od nadolazeće oluje. More je uskipjelo. Čuje se urlanje orkana poput glasa razbješnjelih demona. Čitava se zemlja nadima i spušta poput morskih valova. Njezina površina puca. Čini se da popuštaju njezini temelji. Planinski lanci tonu. Napučeni otoci nestaju. Razbješnjele vode gutaju morske luke koje su poput Sodome postale poznate po zlu. (Veliki sukob, str. 501)