“Kukajte, pastiri, i vičite, valjate se po prašini, vodiči stada, jer vam se ispuniše dani za klanje, popadat ćete ko ovnovi izabrani.” (Jeremija 25,34)
Svećenik koji je žrtvovao istinu kako bi stekao naklonost ljudi, sada uviđa karakter i utjecaj svojih učenja. Jasno je da ga je sveznajuće oko pratilo dok je stajao za propovjedaonicom, dok je hodao ulicama i družio se s ljudima u različitim životnim prigodama. Svaki osjećaj u duši, svaki napisani redak, svaka izgovoren riječ, svaki postupak koji je navodio ljude da se zaklone u utočištu laži bilo je sijanje sjemena; a sada, u bijednim, izgubljenim dušama oko sebe vidi žetvu.
Propovjednici i narod uviđaju da nisu isticali važnost održavanja pravog odnosa s Bogom. Uviđaju da su se pobunili protiv Autora svekolike pravde i pravičnih zakona. Odbacivanje božanskih propisa omogućilo je stvaranje tisuća izvora zla, nesklada, mržnje i zloće, dok Zemlja nije postala golemo polje sukoba, kaljužom pokvarenosti. Ovaj se prizor sada pojavljuje pred onima koji su odbacili istinu i odlučili njegovati laž. Nema jezika koji može izraziti čežnju što je neposlušni i nevjerni osjećaju za onim što su zauvijek izgubili — za vječnim životom. Ljudi koje je svijet obožavao zbog njihove darovitosti i rječitosti, sada sve to vide u pravome svjetlu. Shvaćaju što su prijestupom izgubili te padaju pred noge onih čiju su vjernost prezirali i ismijavali i priznaju da ih je Bog ljubio.
Ljudi uviđaju da su bili obmanuti. Optužuju jedni druge da su ih vodili u propast, ali se svi ujedinjuju u najogorčenijem osuđivanju svećenika. Nevjerni su pastiri proricali samo ono što je bilo ugodno; svoje su slušatelje navodili da Božji zakon proglase nevažećim i progone one koji bi ga držali svetim. Očajni, ovi učitelji sada pred svijetom priznaju svoje prijevarno djelo. Mnoštvo je ispunjeno bijesom. “Mi smo izgubljeni,” viču, “a vi ste uzrok našoj propasti!” Zatim ustaju protiv lažnih pastira. Upravo oni koji su im se nekada najviše divili, izgovorit će protiv njih najstrašnije kletve. Iste ruke koje su ih nekada okrunile lovorikama, podignut će se da ih unište. Mačevi kojima su namjeravali pobiti Božji narod, sada služe za uništenje njegovih neprijatelja. Posvuda dolazi do sukoba i krvoprolića. (Veliki sukob, str. 515,516)