Adam poživje u svemu devet stotina i trideset godina. Potom umrije.” (Postanak 5,5)
Dok su spašeni pozdravljani dobrodošlicom u Božjem gradu, zrakom se prolama radostan usklik obožavanja. To je susret dvojice Adama. Božji Sin stoji raširenih ruku da primi oca našeg roda — biće koje je On stvorio, koje je sagriješilo protiv svog Stvoritelja i zbog čijeg grijeha Spasitelj nosi znakove raspeća. Kad Adam opazi tragove okrutnih klinova, on ne pada na grudi svoga Gospodina, već se u poniznosti baca pred Njegove noge s uzvikom: “Dostojno je, dostojno je Janje koje je zaklano!” Spasitelj ga nježno podiže i poziva da još jednom pogleda edenski dom iz kojega je toliko dugo bio prognan.
Nakon izgona iz Edena Adamov je život na Zemlji bio ispunjen nadom. Svaki uveli list, svaka prinesena žrtva, svako nesavršenstvo na licu prelijepe prirode, svaka mrlja na čovjekovoj čistoći, bila je svježi podsjetnik na njegov grijeh. Strašna je bila bol kajanja kada je vidio umnožavanje bezakonja i kao odgovor na svoja upozorenja nailazio na prebacivanje da je on prouzročio grijeh. Sa strpljivom poniznošću podnosio je gotovo tisuću godina plaću za prijestup. Iskreno se pokajao zbog svog grijeha i pouzdao u zasluge obećanog Spasitelja; umro je nadajući se uskrsnuću. Božji je Sin iskupio čovjekov promašaj i pad, i Adam, zahvaljujući djelu pomirenja, sad ponovno dobiva prvu vlast.
Ponesen radošću, on promatra stabla u kojima je nekada uživao — drveće s kojega je u danima svoje nedužnosti i radosti brao voće. Gleda loze koje su njegove vlastite ruke njegovale, ono cvijeće za koje se nekada s ljubavlju brinuo. Njegov um shvaća stvarnost prizora; razumije da je ovo doista obnovljeni Eden, daleko ljepši nego kad ga je morao napustiti. Spasitelj ga vodi do stabla života, ubire prekrasan plod i nudi mu da ga kuša. On se ogledava i zamjećuje mnoštvo svoje spašene obitelji kako stoji u Božjem Raju. Na ovo stavlja svoju blještavu krunu pred Isusove noge i padajući Mu na grudi, grli Otkupitelja. Dodiruje zlatnu harfu i nebeskim svodom odjekuje pobjednička pjesma: “Dostojno, dostojno, dostojno je Janje koje je zaklano, i opet živi!” Adamova obitelj preuzima pjesmu i stavlja svoje krune do Spasiteljevih nogu dok Mu klanjanjem izriče obožavanje. (Veliki sukob, str. 509,510)