“Jer, bogovi drugih naroda tek su kipovi, a Bog je taj koji nebesa stvori.” (1. Ljetopisa 16,26 — Suvremeni hrvatski prijevod)

Sunce, koje se podiže na nebeskom svodu, veleposlanik je Onoga koji je život i svjetlost svemu sto je stvoreno. O Bogu govore sav sjaj i ljepota što krase zemlju i obasjavaju nebesa.

Sve što je stvoreno govori o Njegovoj nježnoj, očinskoj brizi i o Njegovoj želji da pruži sreću svoj svojoj djeci.

Moćna sila koja djeluje u cijeloj prirodi i koja sve održava nije, kako to tvrde neki znanstvenici, samo načelo koje sve prožima, samo pokretačka energija. Bog je Duh; ipak, On je Biće koje ima osobnost; jer je sebe ovako otkrio:

“A Jahve je pravi Bog. Živi je on Bog i Kralj vječni. … Bogovi koji nisu stvorili neba ni zemlje moraju nestati s lica zemlje i ispod neba. … Jakovljev dio nije kao oni: jer je on sve stvorio. … On stvori zemlju snagom svojom, mudrošću svojom uspostavi krug zemaljski, i umom svojim razape nebesa.” (Jeremija 10,10. 11.16.12)

Djelo Božjih ruku u prirodi nije sam Bog u prirodi. Tvari u prirodi su izražaj Božjeg karaktera i moći; ali mi se prema prirodi ne trebamo odnositi kao prema Bogu. Umjetničke ruke ljudi stvaraju divna djela, predmete za divljenje; i ta djela nam otkrivaju nešto o karakteru i svijetu mašte i misli onoga tko ih je načinio; ali načinjena stvar nije stvaratelj. I ako je netko, ili nešto, zaslužio divljenje i slavu, onda to nije djelo, već stvaratelj djela. Prema tome, budući da je priroda samo izražaj Božjeg karaktera i stvaralaštva, onaj tko treba biti uzvišen nije priroda, već Bog prirode, Bog koji je stvorio prirodu. … Bog nije ovisio o praiskonskoj tvari pri stvaranju svijeta. … Sve tvari, materijalne i duhovne, pokazale su se na glas Gospodina Boga i bile su stvorene Njemu po volji. (Služba liječenja, str. 257—259)