“A poslije potresa bio je oganj, ali Jahve nije bio u ognju; poslije ognja šapat laganog i blagog lahora.” (1. o kraljevima 19,12)

Ne moćnim pokazivanjem božanske snage, već “šapatom laganog i blagog lahora” odlučio se Bog otkriti svomu sluzi. Želio je poučiti Iliju da ono djelo koje se najbučnije oglašava nije uvijek i najuspješnije u ispunjavanju Njegove namjere. Dok je Ilija čekao da mu se Gospodin otkrije, protutnjala je oluja, zablistale su munje, prošao je proždrljivi oganj, ali Bog nije bio u svemu tome. A onda se javio šapat laganog i blagog lahora, i prorok je pokrio glavu u Gospodnjoj nazočnosti. Njegova ljutnja se stišala, duh mu je omekšao i postao je ponizan. Sada je shvatio da će mu tiho povjerenje, čvrsto oslanjanje na Boga, uvijek donijeti pomoć u vrijeme potrebe. (Proroci i kraljevi, str. 108)

Bog nam govori preko djelâ svoje providnosti i preko utjecaja svojega Duha na naše srce. Iz prilika i okolnosti, iz promjena koje se svakodnevno odigravaju oko nas, možemo izvući dragocjene pouke ako je naše srce otvoreno da ih shvati. …

Bog nam govori u svojoj Riječi. U njoj se najjasnije otkriva Njegov karakter, Njegovo postupanje prema ljudima i veliko djelo otkupljenja. U njoj nam je izložena povijest patrijarhâ, proroka i drugih svetih ljudi iz davnine. … I dok čitamo o dragocjenim iskustvima koja su stekli, o svjetlosti, ljubavi i blagoslovima u kojima su uživali, o djelu koje su obavili milošću što im je bila udijeljena, duh koji je njih nadahnjivao rasplamsava i u našem srcu plamen svetog natjecanja, želju da im budemo slični po karakteru te da poput njih hodimo s Bogom. (Put Kristu, str. 90,91)