“Ipak nije nikad prestajao davati svjedočanstvo za samoga sebe svojim dobročinstvima, dajući vam s neba kišna i plodonosna vremena i zasićujući srca vaša jelom i veseljem.” (Djela 14,17)
Grijeh je umrljao ljepotu zemlje; tragovi zla mogu se vidjeti na svakoj tvari. Ipak je ostalo i mnogo lijepoga. Priroda nam govori da je Onaj koji je neograničen u moći, velik u dobroti, milosti i ljubavi, stvorio Zemlju i obdario je životom i radošću. Iako je izgubilo svoju pravu ljepotu, sve što je stvoreno otkriva djelo ruku velikog Umjetnika. Kamo god se osvrnuli, možemo čuti Božji glas i gledati dokaze Njegove dobrote.
Od veličanstvenog zvuka grmljavine i stalne huke starog oceana, do umilnih pjesama što ispunjavaju šumu glazbom i melodijama, tisuće glasova iz prirode govore Njemu u hvalu. Mi smo svjedoci Njegove slave na zemlji, u moru i na nebu, sa zadivljujućim preljevima boja koje se stalno mijenjaju, stvarajući očaravajuće prizore, ili se stapaju u lijepo suzvučje. Vječni brežuljci nijemo nam govore o Njegovoj moći. Stabla koja u svjetlosti sunca mašu svojim zelenim zastavama i cvijeće u svojoj nježnoj ljepoti govore o Onome tko ih je stvorio. Živo zelenilo, koje kao tepih pokriva zemlju, govori nam o Božjoj nježnoj skrbi za svoja najmanja stvorenja.
Morske špilje i zemaljske dubine otkrivaju Njegova blaga. Onaj koji je stavio u ocean bisere, ametist i hrizolit među stijene, ljubitelj je onoga što je lijepo. (Služba liječenja, str. 257)
Nebeski Bog stalno je na poslu. Njegovom silom buja zelenilo tako da se pojavi svaki list i procvjeta svaki cvijet. Svaka kap kiše ili pahulja snijega, svaka vlat trave, svaki list i cvijet i grm svjedoče o Bogu. Ove sitnice koje su nama tako uobičajene uče nas da nema ničega što ne bi privlačilo pozornost beskonačnoga Boga, da ništa nije toliko maleno da ne bi privuklo Njegovu pozornost. (Svjedočanstva za Crkvu, sv. 8, str. 230)