“Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!” (Matej 22,39)

Zakon ljubavi nalaže da tijelo, um i dušu posvetimo službi Bogu i svojim bližnjima. Ta služba, koja nas čini blagoslovom drugima, donosi i nama samima najveći blagoslov. Nesebičnost je temelj svakog pravog razvitka. Nesebičnom službom razvijamo svaku sposobnost do najviše mjere. Tako sve više “imamo dijela u božanskoj naravi” i spremniji smo za Nebo, jer primamo Nebo u svoje srce. (Odgoj, str. 15)

Bezbožna je oholost onih koji uživaju u ispraznosti svojih vlastitih djela, koji se hvale vlastitim sposobnostima nastojeći druge prikazati manje vrijednima kako bi istaknuli sebe, prisvajajući za sebe više slave nego što je hladno srce spremno dati Bogu. Kristovi učenici slijedit će Učiteljeve upute. On je molio da ljubimo jedan drugoga kao što je On ljubio nas. Vjera utemeljena na Božjoj ljubavi potiče nas da ljubimo jedan drugoga. Ona je puna zahvalnosti, poniznosti i strpljenja. Ona je samopožrtvovna, blaga, milosrdna i spremna opraštati. Ona posvećuje cijeli život i svoj utjecaj širi na druge.

U srcu onih koji ljube Boga ne može biti mržnje ni zavisti. Kad srce ispuni nebesko načelo vječne ljubavi, ona će poteći prema drugima ne zbog usluga koje su nam učinili, već zato što je ljubav načelo djelovanja i mijenja karakter, upravlja pobudama, vlada strastima, pokorava neprijateljstvo i uzdiže i oplemenjuje osjećaje. Takva ljubav nije usredotočena samo na “mene i moje”, već je široka kao svijet i visoka kao nebo, i u skladu je s ljubavlju anđeoskih djelatnika. (Svjedočanstva za Crkvu, sv. 4, str. 203,204)