“Uoči blagdana Pashe Isus, znajući da mu je došao čas kad će otići s ovoga svijeta k Ocu, ljubeći svoje koji su na svijetu, iskaza im do vrhunca ljubav.” (Ivan 13,1)

U gornjoj sobi jedne kuće u Jeruzalemu Krist je sa svojim učenicima sjedio za stolom. Okupili su se kako bi blagovali Pashu. Spasitelj je želio s Dvanestoricom proslaviti ovaj blagdan. Znao je da je došao Njegov čas; On sâm bio je pravo pashalno Janje i na dan kad se jela pasha trebao je biti žrtvovan. Uskoro je trebao ispiti čašu srdžbe; primiti posljednje krštenje patnjama. Međutim, preostalo Mu je još nekoliko mirnih sati, i njih je trebalo provesti za dobrobit svojih voljenih učenika. …

Sad se nalazio u sjenci križa i bol je tištala Njegovo srce. Znao je da će biti napušten u trenutku izdaje. Znao je da će biti ubijen u najvećem poniženju, onako kako se ubijaju zločinci. Znao je za nezahvalnost i surovost onih koje je došao spasiti. Znao je veličinu žrtve koju mora podnijeti i kako će za mnoge biti uzaludna. Znajući sve što Mu predstoji, prirodno je mogao biti svladan mišlju o svojem poniženju i patnji. Ali promatrao je Dvanaestoricu, koji su bili s Njim kao Njegovi najrođeniji i koji će nakon Njegovog ponižavanja, žalosti i bolnog iskustva biti ostavljeni da se sami bore u svijetu. Njegove misli o osobnim patnjama bile su uvijek povezane s Njegovim učenicima. Nije mislio na sebe. U Njegovim je mislima briga za njih bila najvažnija. (Isusov život, str. 533,543)