“Dakle, Izraele, što tvoj Bog traži od tebe? Samo da imaš strahopoštovanja prema svome Bogu, da u potpunosti živiš kako on želi, da ga voliš i da služiš svome Bogu, svim svojim srcem i svom svojom dušom.” (Ponovljeni zakon 10,12 — Suvremeni hrvatski prijevod)

Usadimo u srca mladih spoznaju da oni ne pripadaju sami sebi. Oni su Kristovi. Oni su otkupljeni Njegovom krvlju, Njegova ljubav polaže pravo na njih. Oni žive jer ih On održava svojom silom. Njemu pripada njihovo vrijeme, njihova snaga, njihove sposobnosti. Sve ovo oni trebaju razviti, pripremiti i upotrijebiti Njemu za službu. Čovjek, stvoren po Božjem obličju, malo manji od anđela, najveća je dragocjenost među onim što je On stvorio. Bog želi da čovjek postigne i postane najviše od onoga što mu je On omogućio, i da primljene snage upotrijebi na najbolji način.

Život je nešto tajanstveno i sveto. On je zrcalo samog Boga, koji je izvor svekolikog života. Prilike koje nam se pružaju u tom životu su dragocjene; mi ih trebamo iskoristiti s puno ozbiljnosti. Jednom izgubljene, one zauvijek nestaju.

Bog postavlja pred nas vječnost, s uzvišenom stvarnošću koju ona sadrži; On nam pruža predsliku onoga što je besmrtno i nepropadljivo. On nam pruža dragocjenu istinu koja nas oplemenjuje da bismo mogli napredovati na sigurnoj stazi, na putu k cilju koji je dostojan ulaganja svih naših sposobnosti.

Dok promatra sićušno sjeme što ga je sam načinio, Bog u njemu vidi prekrasan cvijet, grm ili ponosno stablo s velikom krošnjom. On ovako vidi mogućnosti što ih dobiva svako ljudsko biće. Naše postojanje na Zemlji ima određenu svrhu. Bog je dao svoj plan za naš život i On želi da mi ostvarimo najviše vrijednosti u razvitku svojeg karaktera. On želi da stalno rastemo, da napredujemo u svetosti, sreći i korisnosti. (Služba liječenja, str. 248,249)