“Čovjek čijim mislima upravlja njegova tjelesna narav, Božji je neprijatelj jer se ne pokorava Božjem zakonu, a i ne može mu se pokoravati. Oni koji su vođeni tjelesnom naravi ne mogu ugoditi Bogu.” (Rimljanima 8,7.8 — Suvremeni hrvatski prijevod)

Prigodom stvaranja Bog je čovjeku darovao plemenite sposobnosti i uravnotežen um. Bio je savršeno biće, u savršenom skladu s Bogom. Misli su mu bile čiste, a ciljevi sveti. Ali neposlušnost je izopačila njegove sposobnosti, pa se umjesto ljubavi pojavila sebičnost. Prijestup je toliko oslabio njegovu narav da se vlastitom snagom više nije mogao oduprijeti sili zla. Postao je Sotonin rob, i to bi ostao zauvijek da se sâm Bog nije umiješao. Kušač je namjeravao osujetiti plan po kojemu je Bog stvorio čovjeka, i ispuniti Zemlju tugom i očajem. Sva ta zla htio je predočiti kao posljedicu Božje pogreške pri stvaranju čovjeka.

U bezgrešnom stanju čovjek je održavao radosnu vezu s Onim “u kome se nalazi sakriveno sve blago mudrosti i znanja” (Kološanima 2,3). Ali nakon učinjenog grijeha, svetost mu više nije pričinjavala radost pa se on pokušao skriti od Božje nazočnosti. Nepreporođeno srce i sada se nalazi u takvom stanju. Ono nije u skladu s Bogom i ne nalazi radost u zajednici s Njim. Grešnik ne bi mogao biti sretan u Božjoj nazočnosti i ne bi mu godilo društvo svetih bića. Kad bi mu i bilo dopušteno ući u Nebo, to mu ne bi činilo nikakvu radost. Duh nesebične ljubavi, koji vlada tamo gdje je svako srce sjedinjeno sa Srcem Beskrajne Ljubavi, ne bi našao odjeka u njegovoj duši. Njegove misli, zanimanja i pobude — sve bi bilo strano onome što pokreće bezgrešne nebeske stanovnike. On bi bio neskladna nota u nebeskoj melodiji. (Put Kristu, str. 14,15)