“I tada ćete se spomenuti zlih putova i nedjela svojih, i sami ćete sebe omrznuti zbog bezakonja i gadosti svojih.” (Ezekiel 36,31)

Nikakvi formalni obredi ne mogu zamijeniti jednostavnu vjeru i potpuno odbacivanje svoje stare neobraćene naravi, svojeg starog „ja“. Ali nitko se ne može potpuno osloboditi svoje stare naravi. Mi se možemo osloniti jedino na Krista da dovrši to djelo u nama. Tada će jezik naše duše biti: Gospodine, uzmi moje srce jer Ti ga ja ne mogu dati! Ono je Tvoje vlasništvo. Sačuvaj ga od pokvarenosti, jer ga ja ne mogu sačuvati za Tebe. Spasi me usprkos meni samome, mojoj slaboj, nekršćanskoj staroj naravi! Oblikuj me, promijeni me, uzdigni me u čisto i sveto ozračje Neba tako da Tvoja obilna ljubav može poteći kroz moju dušu.

Ovo odbacivanje čovjekove stare naravi ne događa se samo u početku njegovog kršćanskog života. Ono se mora događati iznova na svakom koraku čovjekovog napredovanja prema Nebu. Sva naša dobra djela ovise o sili koja se nalazi izvan nas. Zato naše srce neprestano mora sezati za Bogom, zato moramo neprestano, ozbiljno i iskreno priznavati svoje grijehe i u poniznosti svojeg srca izlaziti pred Njega. Jedino stalnim odbacivanjem stare naravi, stalnim oslanjanjem na Krista, možemo mirno nastaviti ići putom koji vodi u Nebo.

Što bliže budemo prilazili Kristu, što jasnije budemo sagledavali neporočnost Njegovog karaktera, to ćemo jasnije prepoznavati snagu grijeha i manje željeti uzdizati sebe. Oni koje Nebo priznaje kao svete, svakako su posljednji koji će isticati svoju dobrotu. … Na svakom koraku kojim napredujemo u svojem kršćanskom iskustvu naše će se pokajanje produbljivati. Upravo onima kojima je oprostio, onima koje je priznao kao svoj narod, Gospodin kaže: “I tada ćete se spomenuti zlih putova i nedjela svojih, i sami ćete sebi omrznuti zbog bezakonja i gadosti svojih.” (Isusove usporedbe, str. 103,104)