“Jer me okružiše nesreće nebrojene, krivice me moje sustigoše da gledat ne mogu: više ih je no vlasi na glavi, i srce mi je stoga klonulo. Bilo ti milo, o Jahve, da me izbaviš; Gospodine, u pomoć mi pohitaj!” (Psalam 40,13.14)

Tijekom sljedećih naraštaja nevjernici su ukazivali na Davidov karakter koji je nosio ovu tamnu mrlju, i s ushitom i porugom uzvikivali: “Ovo je čovjek po Božjem srcu!” … Međutim, Davidova povijest ne pruža potporu grijehu. Dok je hodio u skladu s Božjim savjetima, on je nazvan čovjekom po Božjem srcu. Kad je zgriješio, to više nije bila istina dok se pokajanjem nije vratio Gospodinu. … Premda se David pokajao za svoj grijeh, primio oprost, a Gospodin ga prihvatio, on je požeo pogubnu žetvu sjemena što ga je sam posijao. Kazne nad njim i njegovim domom svjedoče o Božjoj odvratnosti prema grijehu. …

Bog je namjeravao da povijest Davidova pada služi kao opomena tako da se ni oni kojima je dao velike blagoslove i naklonost ne osjećaju sigurnima i zanemare budnost i molitvu. Tako se ona pokazala korisnom onima koji ponizno nastoje naučiti pouku koju je Bog namjeravao pružiti. Od naraštaja do naraštaja tisuće su potaknute da shvate osobnu opasnost kušačeve sile. … Davidovo pokajanje bilo je duboko i iskreno. Nije pokušao ublažiti svoj zločin. Njegova molitva nije bila nadahnuta željom da izbjegne kaznu. Uvidio je veličinu svog prijestupa protiv Boga, uvidio je prljavštinu svoje duše i prezirao svoj grijeh. On nije samo molio za oprost, već i za čistoću srca. (Patrijarsi i proroci, str. 610—613)