“A onda razmotrih sva svoja djela, sve napore što uložih da do njih dođem — i gle, sve je to opet ispraznost i pusta tlapnja! I ništa nema valjano pod suncem.” (Propovjednik 2,11)

Trgnut kao iz nekog sna … Salomon je probuđene savjesti počeo gledati svoju ludost u pravome svjetlu. Skrušen u duhu, oslabljena uma i tijela, okrenuo se umoran i žedan od isprovaljivanih zdenaca ovoga svijeta da se još jednom napije na izvoru života. Za njega je školovanje u školi patnji konačno donijelo željene posljedice. Dugo ga je progonio strah od konačne propasti, jer nije imao snage osloboditi se svojih ludosti; ali sada je u poruci koja mu je bila upućena prepoznao zraku nade. Bog ga nije potpuno odbacio, već ga je bio spreman izbaviti iz okova surovijih od groba, od kojih se sam nije imao snage osloboditi. (Proroci i kraljevi, str. 48)

Ne samo za mlade, već i za one zrelih godina i one koji se spuštaju niz obronak života i suočavaju se sa suncem na zapadu, Salomonov život je put opomene. Mi gledamo i slušamo o nesigurnosti u mladosti, o mladima koji se kolebaju između dobra i zla, kad matice zlih strasti izgledaju jače od njih. Kod onih u zrelijim godinama mi ne tražimo tu nesigurnost i prevrtljivost; očekujemo da karakter bude utvrđen, načela čvrsto ukorijenjena. Ali nije uvijek tako. … Iz ovakvih primjera trebali bismo naučiti da je u budnosti i molitvi jedina sigurnost i mladih i starih. Sigurnost se ne temelji na visokom položaju i velikim privilegijama. … Oni koji poslušaju opomene iz Salomonova pada, izbjeći će prve susrete s grijesima koji su njega svladali. Jedino poslušnost zahtjevima Neba može sačuvati čovjeka od otpada. (Isto, str. 51,52)