“Baci kruh svoj na vodu, i naći ćeš ga poslije mnogo vremena.” (Propovjednik 11,1)

Nitko ne može živjeti po Božjem zakonu ako ne služi drugima. Ipak, ima mnogo onih koji ne žive milosrdnim, nesebičnim Kristovim životom. … Oni smišljaju i proučavaju kako ugoditi sebi. Djeluju samo da ugode sebi. Vrijeme ima vrijednost za njih samo ako mogu sabirati za sebe. U svim životnim zbivanjima to je njihov cilj. Oni ne služe drugima, već samo sebi. Bog ih je stvorio da žive u svijetu u kojem se mora pokazati nesebična služba. On je odredio da svojim bližnjima pomažu na svaki mogući način. Ali njihovo “ja” je tako veliko da ne mogu vidjeti ništa drugo. Nisu u vezi s čovječanstvom. Oni koji tako žive samo za sebe slični su smokvi koja je imala lijep vanjski izgled, ali je bila bez roda. … U prokletstvu izrečenom nad smokvinim drvetom, Krist je pokazao kako je u Njegovim očima mrsko ovo uzaludno pretvaranje. On je izjavio da je onaj koji javno griješi manje kriv od onoga koji po imenu služi Bogu, a ne rađa nikakav rod u Njegovu slavu. (Isusov život, str. 478,479)

“Ja sam dužnik”, kaže Pavao, “i Grcima i barbarima, i mudrima i nerazumnima.” (Rimljanima 1,14) To vrijedi i za nas. Sve čime smo u životu blagoslovljeniji od drugih, čini nas dužnicima prema svakom ljudskom biću kojemu možemo učiniti dobro.

Te istine ne vrijede u klijeti više nego u poslovnici. Dobra kojima upravljamo nisu naša. Rizično je smetnuti s uma tu činjenicu. Mi smo samo upravitelji te o ispunjavanju naše obveze prema Bogu i ljudima ovisi i blagostanje naših bližnjih i naša vlastita sudbina u ovom životu i u životu koji će doći. (Odgoj, str. 118)