“I prije nego ga zamolite, zna Otac vaš što vam je potrebno.” (Matej 6,8)

Dok je boravio među ljudima, Isus je i sâm često molio. Naš se Spasitelj izjednačio s nama u našim potrebama i slabostima te tako postao ponizni i usrdni molitelj koji od Oca traži novu snagu da krene dalje, osposobljen za dužnost i kušnju. On je naš primjer u svemu. On je brat u našim slabostima “koji je iskusan u svemu (kao i mi), samo što nije sagriješio” (Hebrejima 4,15), a kao bezgrešan po svojoj naravi grozio se grijeha i izdržao duševne borbe i patnje u svijetu punom grijeha. Kao čovjek smatrao je molitvu svojom potrebom i svojom prednošću. U razgovoru sa svojim Ocem nalazio je utjehu i radost. Ako je Spasitelj ljudi, Božji Sin, osjećao potrebu za molitvom, koliko bi više slabi i grešni smrtnici morali biti svjesni potrebe za stalnom usrdnom molitvom.

Naš nebeski Otac čeka da izlije na nas obilje svojih blagoslova. Naša je prednost da možemo obilno piti s izvora beskrajne ljubavi. Nije li onda čudno što se tako malo molimo! Bog je spreman i željan čuti iskrenu molitvu svojega najskromnijeg djeteta, ali je ipak tako očito da se ustručavamo iznijeti Mu svoje potrebe! Što nebeski anđeli mogu misliti o jadnim bespomoćnim ljudskim bićima koja se suočavaju s kušnjama, o bićima prema kojima Božje srce osjeća bezgraničnu ljubav i spremno im je darovati više no što mogu iskati i zamisliti, a koja se tako malo mole i imaju tako malo vjere? (Put Kristu, str. 98,99)

Molitva je otvaranje srca Bogu kao prijatelju. Ne zbog toga što Bogu trebamo otkriti što smo, već zato da bismo sebe osposobili da Ga primimo. Molitva ne spušta Boga k nama, već nas uzdiže k Njemu. (Isto, str. 97)