“Lezimo u sramotu svoju pa neka nas poruga naša pokrije! Jer zgriješismo Gospodu, Bogu svojemu, mi i očevi naši, od naše mladosti pa do današnjega dana; i ne poslušasmo glas Gospoda, Boga svojega.” (Jeremija 3,25 — Varaždinska Biblija)

Bog ne može uvažiti priznanje bez iskrenog pokajanja i popravljanja. U životu se moraju vidjeti odlučne promjene, sve što vrijeđa Boga mora se odbaciti. To će biti posljedica istinskog žaljenja zbog grijeha. Djelo koje moramo obaviti mi sami, jasno nam je otkriveno: “Operite se, očistite.” …

Kad grijeh umrtvi moralnu osjetljivost, onaj tko čini zlo ne uviđa nedostatke svojega karaktera niti shvaća strahotu zla koje je učinio; i ako se ne pokori osvjedočavajućoj sili Duha Svetoga, ostat će djelomično slijep prema svojemu grijehu. Njegova priznanja nisu iskrena niti ozbiljna. Svakom priznanju svoje krivnje on dodaje opravdanje kao ispriku za svoje ponašanje govoreći da nikada ne bi učinio ono za što je kriv da ga na to nisu nagnale određene okolnosti. (Put Kristu, str. 39,40)

Nitko ne živi sam za sebe. Grijeh jednog čovjeka izložio je Izraela sramoti, porazu i smrti. … Različiti grijesi koje njeguju i vrše oni koji se smatraju kršćanima, donose Božje negodovanje na Crkvu. Kad se otvore nebeske knjige, Sudac neće nijednom riječju iznijeti čovjekovu krivnju; bit će dovoljan jedan prodoran, uvjerljiv pogled i svako će se djelo, svaki čin u životu živo prikazati u sjećanju počinitelja. Ovu osobu neće biti potrebno, kao u Jošuino doba, tražiti od plemena do obitelji, već će njezine usne priznati vlastitu sramotu, sebičnost, pohlepu, nepoštenje, varanje i prijevaru. (Svjedočanstva za Crkvu, sv. 4, str. 449,450)