“Ponizi sam sebe postavši poslušan do smrti, i to do smrti na križu.” (Filipljanima 2,8)

Isus je nosio golem teret odgovornosti za spasenje ljudi. Znao je da će svi biti izgubljeni ako ne dođe do promjene u načelima i ciljevima ljudskog roda. Za Njegovu je dušu to bilo teško breme i nitko nije mogao shvatiti težinu tereta što je počivao na Njemu. Kroz djetinjstvo, mladost i doba muževnosti prolazio je sâm, ali je u Njegovoj prisutnosti bilo Nebo. Dan za danom sučeljavao se s kušnjama i osudama; dan za danom dolazio je u dodir sa zlom i bio svjedokom njegove moći nad onima koje je želio blagosloviti i spasiti. Ali On se pritom nije razočarao niti je pokleknuo.

On je u svemu svoje želje strogo podređivao svojem poslanju. Njegov je život bio slavan uzor jer je sve u sebi podređivao volji svojeg Oca. Kad Ga je u ranoj mladosti majka upitala nakon što Ga je našla u rabinskoj školi: “Dijete moje, zašto nam to učini?”, On je odgovorio — i Njegov je odgovor bio ključ Njegova životnog djela: “Pa zašto ste me tražili? Zar niste znali da ja moram biti u kući Oca svoga?” (Luka 2,48.49) (Propovjednici Radosne vijesti, str. 30)

Ista posvećenost, ista odanost, isto pokoravanje zahtjevima Božje riječi koje se pokazalo kod Krista, mora se pokazati kod Njegovih slugu. On je napustio svoj siguran i miran dom, napustio je slavu koju je imao kod Oca prije postanka svijeta, napustio je položaj na prijestolju svemira i došao kao čovjek izložen patnji i kušnjama, došao je da bude sâm, da sije sa suzama, da svojom krvlju natapa sjeme života za izgubljeni svijet. (Isto, str. 88)