“Te reče: ‘Uistinu, kažem vam, ova je siromašna udovica ubacila više od sviju, jer su svi ovi od svoga viška dali za dar određen Bogu, a ona od svoje neimaštine: ubacila je sve što je imala za uzdržavanje.’” (Luka 21,3.4)

Bogati su poklonili od svojeg obilja, a mnogi od njih da bi ih ljudi vidjeli i poštovali. Njihovi veliki darovi nisu ih lišili udobnosti ili čak raskoši; nisu zahtijevali nikakvu žrtvu i stoga se po vrijednosti nisu mogli usporediti s udovičinom leptom.

Pobude daju karakter našim djelima, stavljajući na njih pečat sramote ili visoke moralne vrijednosti. Bog ne uračunava u najvrednije velika djela koja svako oko vidi i svaki jezik hvali. Male dužnosti obavljene s radošću, mali darovi kojima se ne razmeće i koji za ljudske oči izgledaju bezvrijedni često su najveći u Njegovim očima. Srce puno vjere i ljubavi milije je Bogu od najskupocjenijeg dara. Siromašna udovica dala je ono što joj je bilo potrebno za život da bi učinila ono malo što je mogla. Lišila se hrane dajući te dvije lepte za djelo što ga je voljela. Učinila je to u vjeri, s puno povjerenja da njezin nebeski Otac neće previdjeti njezinu potrebu. Njezin nesebični duh i djetinja vjera zadobili su Spasiteljevu pohvalu. (Isusov život, str. 506,507)

Da bismo prikazali Božji karakter, da ne bismo varali sebe, Crkvu i svijet lažnim kršćanstvom, moramo osobno upoznati Boga. Ako imamo zajednicu s Bogom, mi smo Njegovi propovjednici, premda možda nikada nismo propovijedali pred nekim skupom. Mi smo Božji suradnici u izlaganju savršenstva Njegovog karaktera čovječanstvu. (Svjedočanstva za Crkvu, sv. 6, str. 14,15)