“Plemenitu sam borbu izvojevao, trku dovršio, vjeru sačuvao.” (2. Timoteju 4,7)

Iz careve sudske dvorane Pavao se vratio u svoju ćeliju, svjestan da je uspio dobiti samo kratki predah. Znao je da njegovi neprijatelji neće mirovati dok ne postignu njegovu smrt. Ali je isto tako znao da je za neko vrijeme istina trijumfirala. Navijestiti raspetog i uskrslog Spasitelja pred takvim mnoštvom koje ga je slušalo bilo je pobjeda sama po sebi. Tog dana bilo je započeto djelo koje će rasti i jačati i koje će Neron i svi drugi Kristovi neprijatelji uzalud nastojati spriječiti ili uništiti. …

Tijekom duge službe Pavao se nikad nije pokolebao u odanosti svojem Spasitelju. Gdje god bio — bilo pred smrknutim farizejima ili pred rimskim vlastima; bilo pred razularenom svjetinom u Listri ili osuđenim grešnicima u makedonskoj tamnici; bilo da se obraća uspaničenim mornarima na lađi osuđenoj na propast ili da stoji pred Neronom u obrani svojeg života — nikad se nije stidio djela koje je zastupao. Jedini veliki cilj njegovoga kršćanskog života bio je da služi Onomu čije ga je ime nekoć ispunjavalo prijezirom, i od ovog cilja nije ga moglo odvratiti ni protivljenje ni progonstvo. Njegova vjera, koja je postala snažna zahvaljujući trudu i čista zahvaljujući žrtvi, uzdizala ga je i jačala. … Pravi Božji propovjednik neće ustuknuti pred tegobama i odgovornostima. Iz Izvora koji nikad ne ostavlja na cjedilu one koji traže božansku silu, on crpi snagu koja ga osposobljava da se suoči s kušnjama i nadvlada ih i da izvrši dužnosti koje mu je Bog povjerio. … Njegova duša iskazuje silnu težnju da izvrši Učitelju ugodnu službu. (Djela apostolska, str. 314—316)