“Gledam ti nebesa, djelo prstiju tvojih, mjesec i zvijezde što ih učvrsti — pa što je čovjek da ga se spominješ, sin čovječji te ga pohodiš?” (Psalam 8,4.5)

Grijeh je tako duboko ponizio čovjeka da je njemu samom bilo nemoguće pomiriti se s Onim čija je narav čistoća i dobrota. Ali Krist, nakon što je otkupio čovjeka od osude grijeha, može dati božansku silu da je udruži s ljudskim naporima. Tako … pala Adamova djeca mogu još jednom postati “sinovi Božji”. (Patrijarsi i proroci, str. 43)

Priroda svjedoči o Bogu. Osjetljiv um, doveden u vezu s čudesima i tajnama svemira, mora prepoznati djelovanje beskonačne sile. Zemlja ne daje svoja dobra niti se iz godine u godinu nastavlja okretati oko Sunca zahvaljujući vlastitoj energiji. Nevidljiva ruka vodi planete u njihovom kruženju nebom. Tajanstveni život prožima svu prirodu, održava bezbrojne svjetove u beskraju, živi u najsitnijem kukcu što lebdi na ljetnom povjetarcu, daje hitrinu lastavici u letu i hrani mlade gavranove, pupoljak pretvara u cvijet, a cvijet u plod. (Odgoj, str. 85)

U trenucima što ih svatko doživi — kad srce klone, a kušnja bolno tišti … gdje bi se tada moglo naći više hrabrosti i čvrstine nego u poruci koju po Božjoj naredbi trebamo naučiti od zvijezda i njihovog postojanog kretanja? (Isto, str. 98)