“Jahve nad Vojskama, Bože Izraelov, koji stoluješ nad kerubima, ti si Bog jedini nad svim zemaljskim kraljevstvima, ti si stvorio nebo i zemlju.” (Izaija 37,16)

Prebivalište Kralja nad kraljevima, gdje Mu služe tisuće tisuća i “mirijade stajahu pred njim” (Danijel 7,10); taj hram ispunjen slavom vječnog prijestolja, u kome serafini, njegovi blještavi čuvari, u iskazivanju obožavanja pokrivaju svoje lice, mogao je u najveličanstvenijoj građevini što su je ikada podigle ljudske ruke naći tek blijedi odsjaj svoje veličine i slave. …

U nebeskom je hramu, u Božjem prebivalištu, Njegovo prijestolje utvrđeno na pravdi i sudu. U Svetinji nad svetinjama nalazi se Njegov Zakon, veliko mjerilo pravde kojim se ispituje cijelo čovječanstvo. Kovčeg saveza, u kome se čuvaju ploče Zakona, pokriven je prijestoljem milosti, pred kojim Krist iznosi zasluge svoje krvi za spas grešnika. Time je predstavljeno sjedinjenje pravde i milosti u planu čovjekova spasenja. Ovu je zajednicu mogla zamisliti samo beskrajna mudrost, a ostvariti neizmjerna moć; to je zajednica koja cijelo Nebo ispunjava divljenjem i štovanjem. Kerubini zemaljskog Svetišta, koji sa strahopoštovanjem gledaju na prijestolje milosti, prikazuju zanimanje kojim nebeska vojska promatra djelo spašavanja. To je tajna milosrđa u koju anđeli žele zaviriti — da Bog može biti pravedan premda opravdava grešnika koji se kaje i obnavlja vezu s palim ljudskim rodom; da se Krist mogao spustiti kako bi bezbrojno mnoštvo izvukao iz bezdana propasti i obukao ga u neokaljanu odjeću svoje pravednosti s ciljem da ih sjedini s anđelima koji nikada nisu pali i omogući da zauvijek prebivaju u Božjoj prisutnosti. (Veliki sukob, str. 328,329)