“Jer je očekivao grad s temeljima kojemu je Bog graditelj i tvorac.” (Hebrejima 11,10)

Abraham nije imao zemlje, “ni jednu stopu zemlje” (Djela 7,5). On je bio bogat zemaljskim dobrima i koristio ih je na slavu Bogu i dobro svojih bližnjih, ali ovaj svijet nije smatrao svojim domom. Gospodin ga je pozvao da ostavi svoje idolopokloničke sunarodnjake, s obećanjem o Kanaanu kao vječnom nasljedstvu, a ipak ni on ni njegov sin ili unuci nisu ga primili.

Kad je Abraham želio imati grob za svoje mrtvace, morao ga je kupiti od Kanaanaca. Njegova jedina imovina u obećanoj zemlji bila je ta kamenita makpelska špilja.

Međutim, Božja riječ nije iznevjerila niti se konačno ispunila kad je židovski narod osvojio Kanaan. … Sâm Abraham trebao je sudjelovati u ovom naslijeđu. … Biblija jasno naučava da će se obećanje dano Abrahamu ispuniti u Kristu. … Bog je Abrahamu dao uvid u ovu besmrtnu baštinu i on je bio zadovoljan ovom nadom. “Vjerom se preseli u obećanu zemlju kao u tuđu i nastani se u šatorima skupa s Izakom i Jakovom, subaštinicima istog obećanja, jer je očekivao grad s temeljima kojemu je Bog graditelj i tvorac.”

O Abrahamovom potomstvu napisano je: “U vjeri umriješe svi ovi ne primivši što je obećano, već to izdaleka vidješe i pozdraviše te priznadoše da su tuđinci i putnici na zemlji.” Mi ovdje moramo živjeti kao stranci i putnici kao da ćemo primiti “bolju, to jest nebesku domovinu” (Hebrejima 11,13.16). (Patrijarsi i proroci, str. 133,134)