“Neće se više graditi da drugi stanuju, ni saditi da drugi uživa: vijek naroda moga bit će ko vijek drveta, izabranici moji dugo će uživati plodove ruku svojih.” (Izaija 65,22)

Čula sam pobjednički povik anđela i otkupljenih svetih koji je odjeknuo kao deset tisuća glazbala jer ih Sotona više neće moći mučiti ni kušati, a i stanovnici drugih svjetova oslobodili su se njega i njegovih kušnji. (Rani spisi, str. 234)

Kakvo li će nam se područje istraživanja otvoriti kad bude uklonjena koprena koja nam sada zastire vidik, kad nam oči ugledaju svijet ljepote koji sad letimice gledamo mikroskopom, kad budemo gledali slavu nebesa koju sad izdaleka promatramo teleskopom, kad bude uklonjen zlokobni utjecaj grijeha, kad se cijela Zemlja pojavi “u krasoti … Gospodina, Boga našega” (Psalam 90,16.17 — Varaždinska Biblija). Svaki će znanstvenik moći čitati izvještaje o stvaranju, a pritom neće otkriti ništa što bi ga podsjetilo na zakon zla. Slušat će glazbu glasova prirode ne otkrivši nijednu notu tugovanja, nijedan prizvuk žalosti. U svemu što je stvoreno pratit će samo jedan rukopis — u beskrajnom svemiru gledat će Božje ime napisano velikim slovima, a ni na zemlji, ni na moru ni na nebu neće vidjeti nijedan zaostali trag zla. (Odgoj, str. 249)

“Narod će moj prebivati u nastambama pouzdanim, u bezbrižnim počivalištima.” (Izaija 32,18)

“Više se neće slušat o nasilju u tvojoj zemlji, ni o pustošenju i razaranju na tvojem području. Zidine ćeš svoje nazivati Spasom, Slavom svoja vrata.” (Izaija 60,18)