“Vuk i jagnje zajedno će pasti, lav će jesi slamu ko govedo; al’ će se zmija prahom hraniti. Nitko neće činiti zla i štete na svoj Svetoj gori mojoj — govori Jahve.” (Izaija 65,25)

Zatim smo stigli u područje prepuno svakovrsnih životinja — bio je tu lav, janje, ris i vuk, svi zajedno u savršenoj slozi. Prošli smo posred njih i one su nas miroljubivo slijedile. Zatim smo ušli u šumu, ne mračnu kao što su naše ovdje; ne, ne, već svijetlu i predivnu; grane stabala su se lelujale i mi smo svi kliknuli: “Živjet ćemo mirno u pustinji i spavati po šumama.” Prošli smo kroz šumu jer smo bili na putu na goru Sion. Usput smo sreli skupinu koja je također promatrala ljepotu ovog mjesta. Primijetila sam na njihovoj odjeći crveni porub; njihove su krune bile blistave, a odjeća savršeno bijela. Kad smo ih pozdravili, upitala sam Isusa tko su oni. On je rekao da su to mučenici koji su izgubili život radi Njega. Pratilo ih je društvo mnogobrojne djece; i ona su imala crveni porub na odjeći. Gora Sion bila je upravo pred nama i na vrhu se nalazio veličanstveni hram, a oko njega još sedam gora na kojima su rasle ruže i ljiljani. Vidjela sam djecu kako se penju ili, ako im se više sviđa, lete pomoću malih krila do vrha brda i beru cvijeće koje nikad ne vene. Oko hrama su rasla svakovrsna stabla da uljepšaju prizor: šimšir, bor, jela, maslina, mirta, nar i smokva savijali su se pod teretom zrelih plodova, što je to mjesto činilo još veličanstvenijim. … Vidjela sam stol od čistog srebra, dugačak više kilometara, ali smo ga pogledom mogli obuhvatiti. (Rani spisi, str. 37,38)