“Neka se vesele nebesa i neka klikće zemlja; neka se govori među poganima: ‘Jahve kraljuje!’” (1. Ljetopisa 16,31)

Svijet koji je Sotona smatrao svojim, i kojim je gospodario kao okrutni tiranin, Božji Sin je okružio velikim podvigom, svojom ljubavi, i ponovno ga povezao s Gospodnjim prijestoljem. Kerubini, serafini i bezbrojno mnoštvo svih bezgrešnih svjetova klicali su hvalospjeve Bogu i Janjetu kad je ta pobjeda osigurana. Radovali su se što je pronađen put za spasenje paloga roda i što će Zemlja biti otkupljena od prokletstva grijeha. Koliko bi se više trebali radovati oni koji su predmet te čudesne ljubavi! (Misli s Gore blaženstava, str. 90,91)

Sa žarkom željom cijelo Nebo je očekivalo kraj Njegovog zadržavanja na svijetu uniženom prokletstvom grijeha. Prispjelo je vrijeme da svemir sada primi svojega Kralja. … S neizrecivom radošću su knezovi, poglavari i sile priznali vrhovnu vlast Kneza života. … Pobjedničke pjesme pridružile su se glazbi s anđeoskih harfi, sve dok nije izgledalo da je Nebo preplavljeno radošću i hvalom. Ljubav je pobijedila. Izgubljeni je nađen. Nebo odzvanja od glasova u uzvišenim pjesmama koje javljaju: “Onome koji sjedi na prijestolju, i Janjetu: hvala, čast, slava i vlast u vijeke vjekova.” (Otkrivenje 5,13)

Od ovog prizora nebeske radosti, nama se na Zemlji vraćaju kao odjek veličanstvene riječi samoga Krista: “Uzlazim svome Ocu i vašemu Ocu, svome Bogu i vašemu Bogu.” (Ivan 20,17) Nebeska i zemaljska obitelj su jedno. Za nas je naš Gospodin uzašao i za nas On živi. (Isusov život, str. 688—691)