“Ti si radost umnožio, uvećao veselje, i oni se pred tobom raduju kao što se ljudi raduju žetvi, k’o što kliču kad se dijeli plijen.” (Izaija 9,2)

“Ujutro sij svoje sjeme, a navečer nek ti ruka ne počiva.” (Propovjednik 11,6) Božji veliki zavjet objavljuje: “Sve dok zemlje bude, sjetve, žetve … prestati neće.” (Postanak 8,22) Uzdajući se u to obećanje, poljodjelac ore i sije. Ništa manje povjerenja ne smijemo imati ni pri duhovnom sijanju, kad radimo uzdajući se u Njegovo obećanje: “Tako se riječ koja iz mojih usta izlazi ne vraća k meni bez ploda, nego čini ono što sam htio i obistinjuje ono zbog čega je poslah.” (Izaija 55,1) …

Pšenica razvija “najprije stabljiku, zatim klas — potom klas pun zrna” (Marko 4,28). Poljodjelac sije sjeme i uzgaja biljku da bi proizveo zrno — kruh za gladne i sjeme za buduće žetve. Tako i božanski Poljodjelac očekuje žetvu rađajući se u srcu i životu svojih sljedbenika da bi se preko njih mogao roditi u drugim srcima i životima. (Odgoj, str. 90,91)

Životna žetva je karakter, a on određuje sudbinu i ovoga života i života koji će doći. … Ljubav, sućut i ljubaznost rađaju blagoslovom i daju nepropadljivu žetvu. (Odgoj, str. 93)