“Objavi mi radost i veselje, nek’ se obraduju kosti satrvene!” (Psalam 51,10)

Istina je da nas Bog ljubi, da nas želi usrećiti i da nikad nismo morali upoznati patnju da smo uvijek poštovali Njegov Zakon, ali je istina i to da na ovome svijetu svatko mora podnositi patnje, nevolje i terete kao posljedice grijeha. … Moraju naučiti da ovaj svijet nije mjesto za održavanje svečanih smotri, već bojno polje. Svi su pozvani podnositi poteškoće kao dobri vojnici. (Odgoj, str. 241,242)

Naše tuge ne niču iz zemlje. “Jer samo nerado on ponižava i rascvili sinove čovjeka.” (Tužaljke 3,33) Kad Spasitelj dopusti da na nas naiđu kušnje i nevolje, to je “za naše (pravo) dobro, da bismo postali dionicima njegove svetosti” (Hebrejima 12,10). Koliko god kušnja izgledala gorka i teška, ako se podnosi s vjerom, donijet će blagoslov. Težak udarac koji odnosi zemaljske radosti može nam usmjeriti pogled prema Nebu. Koliko je onih koji nikad ne bi upoznali Isusa da ih patnja nije natjerala da u Njemu potraže utjehu! (Misli s Gore blaženstava, str. 16)

Pravi način suočavanja s kušnjom nije njezino izbjegavanje, već njezina preobrazba. … Taj će postupak svakako biti bolan jer se sukobljava s urođenim željama i sklonostima; ali bol se gubi pred većom radošću. (Odgoj, str. 242)